VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXXV

~ Ljubavi, koliko treba mi vremena
koliko da te zaboravim, kad mi fališ ~

Ante P.O.V.

Prošlo je već četiri dana otkako hrvatskom reprezentativcu i bundesligašu nema traga, prošla je i tako jedna utakmica između Eintrachta i Wolfsburga na frankfurtskom terenu bez Ante Rebića. U posljednje vrijeme govori se da Rebić i nije baš u najsjajnijoj formi, a trener Eintrachta odbija govoriti o tome. "Koga nema, bez njega se može." jasno poručuje trener orlova Adi Hütter. Rebića nije bilo niti na otvorenom treningu poslije utakmice s Wolfsburgom, pa se sumnja da će igrati i u sljedećoj protiv Fortune. 

Hrvatski izbornik također ne govori ništa o Rebiću, dodaje samo kako mu je važan igrač i da ne bi želio da ispadne iz forme jer je bitan za naredne utakmice. Vjeruje u njega i u njegovu spremnost. 

Mobitel strpam u džep i rukom prođem po kosi jedva gledajući oko sebe. Već četiri dana sjedim u prokletoj čekaonici ispred sobe u kojoj Matea i dalje nepomično leži u komi. Proklinjem sebe sto puta na dan što sam je ostavio i otišao u Frankfurt ostavivši je mislivši da će sve biti dobro. No, nisam mogao pomisliti na ovo. Jedno pitanje mi samo prolazi glavom, zašto, što se dogodilo da je otišla na one stijene? 

"Daj, Ante, pokreni se malo!" Mare me udari šakom u rame na što se ja trznem i odbijem kao teniska loptica o pod, postao sam kao puding. "I ne čitaj te proklete članke na internetu, uzet' ću ti mobitel ako još nešto pročitaš." opet zaprijeti te mi u ruku gurne kavu iz aparata koja mi je već stota u ova četiri dana. 

"Ne mogu, Mare. Ne osjećam se dobro. Muči me samo zašto se ovo dogodilo i kako je uopće došlo do toga." jadno kažem kroz zube i otpijem gutljaj kave. Nisam čuo njen komentar što me jako začudilo pa sam okrenuo pogled prema njoj. Nisam niti primjetio da se ustala i odšetala od mene. Čim sam malo bolje opazio smjer prema kojem hoda, ugledao sam osobu od koje mi ključa krv u žilama. Ustao sam se i odlučio iskoristiti energiju koju sam dobio iz tog jednog gutljaja kave. Prestigao sam Maru i stao ispred nje, opako gledajući u Roberta. 

"Kako je Matea?" upita me Robert, a ja počnem duboko disati jer je počeo usisavati sav zrak oko mene koji mi je bio potreban da normalno razmišljam i ne udarim ga u čeljust. 

"Što misliš? Ti si kriv za ovo, reci da jesi!" uperim prst u njega i povisim ton dok ljudi koji prolaze hodnikom samo začuđeno promatraju. Robert spusti pogled i duboko udahne time povisivši ramena. I dalje je tako bio niži od mene. 

"Ante, makni se, molim te. Ne podiži prašinu." Mare me povuče za ruku te se susretnem s njenim očima koje mi govore da imam povjerenja u nju. Pogledam u Roberta još jednom i poželim ga ponovno udariti u čeljust, već po drugi put. No, samo stisnem šaku i odmah otpustim. Okrenem im leđa i krenem se vraćati do one 'moje' stolice u čekaonici ispred Mateine sobe. Zastanem ispred njene sobe, ispred ogromnog prozora gdje sam imao pogled na nju. 

Uzdahnem i ponovno pogledom prođem po njoj. Svi lijepi događaji s njom mi prođu pred očima, svi predivni trenuci, poljupci, zagrljaji, sve ono što je vrijedno i zajedničko. 

I dalje buljim u nju i onda konačno nakon svih tih dugih četiri dana, osjetim njen pogled na sebi. Shvatim da je otvorila oči i razveselim se kao malo dijete. Srce mi počne kucati sto na sat i osjetim kako mi krv još brže počne teči u žilama. Osjetim da se punim energijom i kao da mi se prikazalo sunce nakon četiri kišna dana. Osmijeh mi se nacrta na licu i uletim joj u sobu tako stojeći pokraj nje. Primio sam joj ruku dok me ona pratila svojim zelenim očima i pokušavala nešto reći. 

Pomilovao sam je jednom rukom po licu te je poljubio u čelo dajući joj do znanja da sam uz nju što god da se desi. Kleknem ispred njenog kreveta i nastavim je gledati u oči. U te umorne i iscrpljene zelene oči koje sam jedva čekao vidjeti.