VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXVI

~ Zauvijek pamtit ćemo dušo ja i ti
te dane kad smo jedno drugo imali ~

Ante P.O.V.

"Hvala ti puno, sekice!" kažem još uvijek pod dojmom onoga što mi je ispričala. Nisam to uopće mogao očekivati. No, jedno je bilo sigurno, a to je da sam odmah želio da to i Matea sazna dok je još u istom gradu u kojem sam i ja. 

U najgore moguće vrijeme sam krenuo autom i zapao u ogromnu gužvu na najvećem raskrižju u Frankfurtu. 

"Molim, Ante?" upitala je Helena dok sam je nazvao, odmah mi se javila potištenog glasa. "Oprosti što smetam, je li Matea još s tobom? Ne javlja mi se, a imam joj nešto jako bitno za reći." izbrbljam brzo nadajući se da neću morati još dugo čekati u prokletoj gužvi. Cijela kolona koja se stvorila u mom pravcu je postajala sve veća i veća i ne postoji mjesto gdje bi mogao izaći da se vratim i krenem drugim putem. 

"Ne, nije joj bilo dobro pa je otišla u hotel." udarim rukom u volan i zabacim glavu unazad, sljedeće što sam je upitao zna li kako joj se zove hotel i koja je soba jer joj stvarno moram reći pravu istinu o osobi koju smatra da je dobra, a zapravo je sve suprotno od toga. Izdajnik je i najveća namjera mu je sigurno da je prevari i uništi, što ne mogu dopustiti da joj se dogodi. Previše mi znači da bi mogao samo stajati na mjestu i gledati kako je u rukama tog gada koji je emocionalni psihopat i psihički bolesnik.

"Ne znam kako se zove, ali je u centru kod glavnog željezničkog kolodvora. I znam da ima pogled na rijeku." ako dobro razmislim možda i znam koji je to hotel, većinu ih znam, tako da bi mi i ovaj mogao biti negdje u malom prstu. Koliko sam već u Frankfurtu trebao bi znati svaki kutak grada, tako da je i ovo lagan posao. Zahvalio sam se Heleni na informaciji koju ću nadam se moći dobro iskoristiti da je pronađem, pitanje koje mi se vrtilo u glavi je kada će se to desiti obzirom da se ova kolona automobila na glavnoj cesti u Frankfurtu već deset minuta nije pomaknula. Da malo razbistrim um i ostanem smiren, upalio sam radio i pustio moje najdraže hrvatske pjesme.

Nakon pola sata, autom sam se pomaknuo za dva metra, ako i toliko, što je očajno stanje. Na internetu sam provjerio situaciju i na vjestima je pisalo da je bila velika nesreća, stoga me i dalje očekuje samo čekanje da se pomaknemo za koji metar. 

"Molim, šefe?" javio sam se Adiju, mom treneru na poziv koji me u zadnje vrijeme baš često voli zvati, više nego slati mejlove sa popisom utakmica i treninga. "Pozdrav, Ante. Večeras u 7 je trening, nadam se da si bio ujutro odmah kod svog doktora." začujem njegov ozbiljan glas kako govori. Nadam se da ću stići sve obaviti do večerašnjeg treninga. Svaka minuta mi je prolazila kao sekunda stoga se ne bi čudio da mi sudbina odredi da danas nije dan kad ću Matei otkriti glupost koju radi njen dragi Tinček. 

"Da, samo još nisam dobio lijekove, nisam stigao po potpis i dodatnu dokumentaciju, no rekao mi je čim sam došao u Frankfurt da mi je u redu i da mogu nastaviti trenirati." 

"Odlično, onda upadaš u prvih 11 za sutrašnju utakmicu." sretan time da se vraćam na teren kaže, a ja još sretniji time obećam mu da ću dati sve od sebe. Tako završi naš razgovor sa pozdravima i obećanjem da se vidimo večeras na treningu. 

Nakon još prokletih pola sata kolona se pokrenula i ja sav sretan u punoj brzini sam nastavio voziti do centra ovog užurbanog grada. Stao sam ispred hotela za kojeg sam pretpostavio da je točan te ušao na glavni veliki prolaz došavši tako do recepcije gdje me već ženska gledala sa zanimanjem što ovakva faca radi upravo ovdje. 

"Izvolite?" upitala je i nasmiješila se tako da sam joj vidio sve zube. Primjetio sam da na jednom zubu ima zmazanoće, odnosno da joj je sigurno ostalo od ručka, no zanemarim. Zakolutam očima i prođem pogledom po lobiju hotela.