VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXX

~ Umorna sam da se meni sudi
a moju ljubav uzeli ~

Matea P.O.V.

Ušla sam u stan ljuta zbog onog što se dogodilo. Nije mi bilo jasno od kuda Anti uopće ideja da ide istuči Roberta.

"Daj nemoj biti ljuta." Ante zatvori vrata od stana lagano dok ja izuvam tenisice. Kad sam saznala da je Ante završio na policiji zbog tučnjave, odmah sam odjurila tamo, nisam niti razmišljala kako bi to bilo da se sretnem s Robertom, no vidjela sam da je izašao iz policijske stanice taman kad sam ja autom dolazila na parking iza. Sva sreća da znam za taj sporedni ulaz, spletom okolnosti.

Ošinula sam Antu pogledom i otišla po kutiju prve pomoći da mu očistim te rane koje je i on zadobio. On je za to vrijeme prao ruke koje su mu bile prljave i na mjestima krvave.

Ljutito sam ga odgurnula od sebe te je sjeo na kauč u dnevnom boravku.

"Auč!" jauknuo je čim sam vatom sa dezinfekcijskim sredstvom dodirnula njegovo čelo na kojemu je bila mala ranica još prljava od krvi. Pogledala sam ga ozbiljno, no ništa nije komentirao. Očito je i sam shvatio da ne podržavam i nisam ponosna onime što je napravio.

Još narednih par minuta sam mu čistila lice od krvi, ranica i ogrebotina.    Najradije mu ne bi to radila, no znam da sam ne bi tome pridao puno pažnje. Isprao bi rane vodom i to je to, kao zafrkancija, ali to nije dobro. Tu i tamo je još jauknuo ili opsovao sam sebi u bradu vjerojatno zbog toga što ga peče i nije ugodan osjećaj.

"Onda?" podignem jednu obrvu dok on zastane.

"Što?" upitno ga pogledam.

"Što planiraš dalje?" bubne pitanje koje sam najmanje očekivala. Zagledam se u njega ne znajući što da ogovorim.

Spustim pogled prema svom trbuhu i lagano položim jednu ruku na njega. "Ne znam, no sigurna sam da ovo dijete želim roditi. Iako je ispalo ne planirano, ne želim mu uskratiti život. Nije ono krivo za sve što se dogodilo." iskreno kažem i pogledam u njega koji me blago gleda skupljenih obrva.

"Matea, slušaj..." kaže i potapša mjesto na kauču pokraj sebe. Mirno sjednem ne znajući koju životnu lekciju će mi sada reći ili koju vrstu govora da očekujem.

"Nisam imao mira od kad ti se to govno od Roberta pojavilo u životu, znam da zvuči smiješno, no od prvog dana sam znao da nešto ne valja." zakolutam očima na ovo.

"Ne želim više čuti za njega i ne želim ga ikada više vidjeti. Upropastio mi je dva mjeseca mog života, moglo je sve biti drugačije." slegnem ramenima svijesna iz kakvih sam se problema na vrijeme izvukla. No, shvaćam da ovo dijete nije nikakav problem, nego dar Božji, blagoslov. Možda je jednostavno moralo biti tako.

"Da... potrudit ću se da ti se više nikada ne približi." ozbiljno kaže i jednu ruku stavi na moju.

"Ono što sam ti htio reći je to da ću uvijek biti tu za tebe i uz tebe. Neću te više ispuštati iz dlana."

"Ante..." prekinem ga i izvučem svoju ruku iz njegove te se lagano ustanem, "Ovo sve je tako čudno." iskomentiram i uspuhnem. Zaista, zadnja dva mjeseca su bila najčudnija u mom životu.

U ta dva mjeseca se svašta dogodilo, Ante se vratio u moj život i malo me gnjavio, a Tina sam smatrala najdivnijom osobom u svom životu. Uz njega sam se osjećala kao da je savršen, kao da nije realan, a to je zato što je i bio varka, nije bio realan.

"Ja sam trudna s čovjekom kojeg više ne želim vidjeti, a ti mi tu obećaješ da ćeš biti uz mene."

"Volim te, Matea. To je razlog. Ne mogu zamisliti dan bez tebe." ustane se i dođe bliže meni. Makne jedan pramen sa mog lica i zatakne ga za uho.