VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXIII

~ Pjesme ljubavne da l' te podsjete
što smo bili jedno drugome ~

Matea P.O.V.

Ona ideja da otiđem od Tina što dalje nije bila moguća, jer čim sam izašla iz zgrade i brzinom munje sjela u auto s potrebom da odem nekamo, primjetila sam da je i on izašao iz zgrade odmah zamnom. Osvrtao se oko sebe, a onda kad me vidio da sam u autu, prešavši preko ceste pokucao mi je na staklo. Upalila sam auto s namjerom da krenem, ali kako je auto ispred mene bio skroz blizu mene parkiran nisam mogla izaći van. 

"Matea..." i dalje mi je kucao na prozor dok sam ja smišljala način kako da izađem sa prokletog parkinga. Onda sam odustala shvativši da nema načina. Lupila sama šakom o volan i duboko uzdahnula dok me onaj kreten i dalje promatrao naslonjen na auto. Opet je pokucao na prozor. Shvatila sam da neće tako lako odustati, pa sam skroz malo spustila prozor, tek toliko da ga mogu dobro čuti i razumjeti.

"Htio sam ti samo reći da se vraćam kod svojih, ne želim više biti u tvom stanu." kaže, a ja zbunjeno podignem obrve. Mislila sam sasvim suprotno, da će htjet baš namjerno poslije ovog pametovanja ostati u stanu, a ja nek' se snađem. "Nadam se da te nisam uvrijedio, sad znaš što mislim." odmahnem glavom i podsmjehnem se cinično. Dobro sam ja shvatila što je on htio reći. Da sam obična sponzoruša, baš kao što su mi i svi ti novinski članci govorili čim sam ugledala naslov. 

"Oprosti ako si me krivo shvatila, nisam htio da se uvrijediš. Samo sam ti htio dati do znanja da vidim ogromnu promjenu na tebi. Zaista nisi onakva kakvom su te opisali." hvala Bogu da je shvatio, već sam se htjela prekrižiti lijevom rukom. Ali svejedno, to što je tu zadnju rečenicu rekao ne znači da mogu zaboraviti na sve ono što mi je izgovorio gore u stanu. Nikad mu neću moći proći preko toga, ama baš nikad. 

"Najbolje je da smo na kratko razdvojeni, da oboje razmislimo što želimo dalje." ozbiljno kažem ne gledajući ga. Tako je i najbolje, da oboje razmislimo o svemu. Dobro će nam doći da smo razdvojeni, pogotovo meni, da se malo posvetim sebi, poslu kojeg sam stvarno zapustila za razliku od prije dva mjeseca. Prestala sam ga raditi kod kuće, to je ono što mi fali, a uživala sam u tome. Mislim da se u potpunosti trebam posvetiti tome. 

"Onda, čujemo se." kroz zube promrmlja, a ja klimnem glavom. Pogled sam okrenula prema retrovizoru na vratima i vidjela kako se sve više udaljava od moje adrese što je značilo da se mogu slobodno bez ikakvog pritiska vratiti u stan. Dobro je to što on nema ključ od mog stana i ne može doći kad želi.

Došla sam u stan i kako sam već u glavi promislila što sve želim napraviti začudila sam se onime kako sam mogla živjeti u tako zagušljivom stanu. Otvorila sam sve prozore koje sam imala, čak i onaj u kupaonici. Treba mi zraka, treba mi malo prostrujiti kroz glavu. Prisjetivši se svega što sam provela u ovom stanu došlo mi je na povračanje. Ono što mi muči želudac je sve ono loše što se desilo u tom stanu, a toga se bolje ne želim prisjećati. Realan život nije bajka.

U moru sjećanja, nisam niti primjetila da mi je mobitel zvonio. Dohvatila sam ga i javila se uopće ne gledajući tko zove. 

"Matea, sunce mamino! Ne zoveš ništa, pa sam se zabrinula!" usklikne mama sa druge strane te se ja bacim na krevet u ležeći položaj. 

"Nemaš potrebe za brigu, dobro sam." možda je ovo laž, mala sitna laž. Nisam dobro, uopće nisam dobro. Tražim samo izgovore da budem dobro radi onoga što mi se sve istog dana dogodilo. Sve mi se odjednom tako nakupilo.

"Sigurno? Čujem ti neku brigu u glasu." iskomentira, a ja kao da me može vidjeti, odmahnem glavom lagajući i dalje sama sebe. Jebiga. Nasmijem se da me može čuti, "Pričaš gluposti."