VATRA #2 / Ante Rebić Ff

II

(Ostavljajte usputne komentare!)

~ Kuni me, rani me
slomi me, ubij me
al' ne daj me
i ljubi me, zauvijek ~

Flashback, april

"Mama..." uspjela sam joj nekako dodirnuti dlan okrenuvši se na bok. Odmah sam ispustila bolan uzdah, sve me boljelo. Osjetila sam doslovno svaki živac u svom tijelu.

"Mama..." još sam je jednom dozvala, no nisam više mogla, krenula sam kašljati. Onda je konačno otvorila oči i iznenadila se kad me vidjela budnu. Osjećala sam se toliko slomljeno, da sam jedva govorila.

"Gdje je Ante? Kako je?" upitala sam je hrapavim glasom i to nekako čim je došla do mene. 

"Dobro je, bez brige." prošla je nježno rukom po mom licu što me nekako smirilo. 

"Što se desilo? Kako sam završila ovdje?" ništa mi nije bilo jasno, nisam se sjećala ničega od kako smo Ante i ja ušli u auto i vozili se autocestom iz Splita. 

"Bila je nesreća, hvala Bogu pa ste i ti i Ante dobro prošli. Dvoje mladih ljudi je poginulo." nekako je tužno rekla prije nego što je u sobu ušla Jana. Osmijeh na licu joj se odmah nacrtao čim me ugledala. 

"Matea! Hvala Bogu, dobro si!" nasmješila se i dojurila do mene i mame, i dalje mi ništa nije bilo jasno, sve mi je nekako u magli, mutno.

"Gdje je Ante? Želim ga vidjet." upitala sam ih, no nisu ništa odgovarale, pa sam se krenula ustati. Bolje da mi to nije palo na pamet. Samo me još više sve počelo boljeti. Jana me odmah spriječila u naumu da dovršim ono što sam započela i polegnula me natrag u krevet. 

"Bolje ti je da odmaraš sad, sva si natučena i rebro ti je slomljeno." pokrila me plahtom ponovno nakon što sam se ja raskrila. Opsovala sam joj sve živo u sebi. 

"Želim vidjeti Antu, molim vas da ga pozovete ili ću sama otići do njega." ozbiljno sam im rekla oštro ih gledajući. Mama se nakašljala i pogledala Janu koja je imala neku zbunjenu facu. 

"Okej, idem sama, nije mi problem." krenula sam se ustati nakon što nisam dobila njihov odgovor, no ovog puta je mama bila brža od Jane i time me spriječila da se opet ustanem. 

"Nema šanse da se ustaješ ovakva! Lezi i odmaraj, doći će Ante." povisila je malo ton na što sam se ja namrštila i duboko uzdahnula, odmah me sve zaboljelo na predjelu rebara. Možda imaju pravo, možda bi stvarno trebala malo pripaziti. 

"Želim da dođe odmah sad!" pokrila sam se plahtom po glavi, čula sam mamin glasan uzdah i Janino Ahaa te potom kako su se vrata otvorila i ubrzo zatvorila. Čim sam maknula plahtu sa glave ugledala sam praznu sobu. Čulo se samo pištanje aparata pokraj mene što mi je stvarno krenulo ići na živce. Zatvorila sam oči na tren nadajući se da će Ante odmah doći. No tako je prošlo 5, pa i 10 minuta. Zidni sat je to odavao. Rekla sam sama sebi, sad ili nikad, i krenula se ustati. U tom trenu vrata su se otvorila i provirio je Ante. Neka tužna verzija mog Ante. 

"Lezi..." tiho je rekao i zatvorio vrata za sobom. Vratila sam se u ležeći položaj opet psovajući sve u sebi što mi je to trebalo. Pratila sam njegov otežan hod do mog kreveta na kojeg se oslonio. 

"Kako si?" upitala sam ga dodirnuvši njegovu ruku, no izmaknuo ju je i stao nasuprot mene. Nije mi bilo jasno zašto je to napravio. Trebao je biti sretan što smo preživjeli nesreću i da nisu jake posljedice. Fućkaš rebra, bitno je da mi je srce na mjestu!

"Nisam dobro, Matea. Nisam dobro..." okrenuo se oko svoje osi, primjetila sam da je bio jako, jako nervozan. Na čelu je imao šav, vjerovatno je povredu zadobio u nesreći.