VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXXVIII

~ Priđi bliže da vidim tajnu
koju čuvaš u očima ~

Matea P.O.V.

I dalje ne vjerujem da opet stojim pored najdivnijeg čovjeka i opet osjećam miris njegovog parfema u svojim nosnicama. Mare je stvarno vrhunska u planiranju iznenađenja, a ovo iznenađenje za njega je uspjelo. Ono što sam vidjela u njegovim očima tada je bilo samo oduševljenje. 

"Kako su se moji odnosili prema tebi prije nego sam došao?" pogleda me zainteresirano, a ja mu se osmjehnem dok i dalje hodamo pustom ulicom njegovog rodnog mjesta. Iako je malo, sasvim je mirno i slobodno mogu reći da bi nekad voljela živjeti ovdje bez ikakvih prisila. A na pitanje koje mi je postavio sam odmah odgovorila, "Svi su jako dragi. Odmah su me obasipali pričama o tebi i tvom djetinjstvu, školi, nogometu i svemu ostalome." nasmijem se, a on prekrije oči rukama, no izmigolji mu osmijeh na licu, "Jooj... Nadam se da nisu ništa loše pričali." 

"Ne, samo to koliko si tvrdoglav bio, a i dalje si." oboje se nasmijemo te zašutimo na par sekundi. Oko nas se čula tišina, ona posebna tišina. 

"Moje saućešće. Oprosti za..." započne, a onda ga prekinem povukavši ga za rame, "Hvala. Ante, slušaj. Ne moraš mi se za ništa ispričavati, za ništa nisi ti kriv. Želim da jednom već zatvorimo tu temu." ozbiljno mu kažem, a tako i mislim. 

"Jesi li bila na sprovodu?" upita me te nastavimo i dalje laganu šetnju. Ruke zavučem u džepove svoje zimske jakne tako ih barem malo zagrijavši. Svjež je zrak i to je ono što mi paše iako ne volim hladnoću, pomaže mi da bolje razmišljam i osjećam se kao nova. 

"Ne." začuđeno me pogleda, očito nije smatrao da je taj odgovor, "Voljela bi da sam bila, iskreno, koliko god je mrzila, majka mi je. Bila sam još u bolnici taj tjedan i nisam smjela izlaziti radi zdravlja. Onda čim sam izašla sam otišla u Zagreb. Evo, jučer sam se vratila i odmah me Mare pozvala k vama." 

"Kako se osjećaš nakon... znaš..." spustim pogled, a on duboko uzdahne i klimne glavom. Može samo pretpostaviti kako sam se osjećala nakon što sam saznala da je dijete u meni mrtvo, da ga nema više. Prihvatila sam to iako teško. Taman sam se povezala s tim čudom u mom trbuhu, a onda je odjednom samo nestalo. Tako sam brzo prihvatila i Jasmininu smrt. 

"Mare mi je ispričala sve zašto ti se to dogodilo." mora on po svome i prekinuti mi osjećaj da je sve ponovno u redu. Jedna stvar me muči - Jana. Zadnjeg puta sam je vidjela onda i više nisam čula za nju. Ako je tako, bolje da mi ni ne dolazi pred oči, biti će lakše i za nju i za mene. Uostalom, sad imam ljude koji me čine sretnom i ja njih i to mi je dosta. "Onda, zatvaramo i tu temu."

"Zašto nisi htjela Božić proslaviti sa svojima u Zagrebu?" upita me začuđeno, a ja duboko uzdahnem. 

"Oni tuguju, a ja sam već prihvatila to da je nema. Ionako je nema pola mog života. Mare me spasila u zadnji čas. Skoro sam i jelku kupila i isplanirala kako ću provesti Božićno jutro sama." nasmijem se na kraju, "Razumijem." olakša mi svojom izjavom te ga samo prođem pogledom po njegovom milom licu. Te oči su mi nedostajale više nego cijeli svijet, a te obraze ne mogu zamisliti ni pod čijim drugim prstima osim pod mojim. A tek te usne koje me drže na životu. 

"Kako stoje stvari u klubu?" upitam ga nakon par sekundi tišine koja se opet stvorila, a i stvarno me zanima. Otjerala sam ga zbog karijere od sebe prije dva tjedna, onda kad mi je bio najpotrebniji, ali duboko u sebi sam znala da je tako najbolje i da će se ljutiti, ali kad sam ja u pitanju, ta ljutnja nestaje. 

"Dobro...zapravo, odlično. Adi i ja smo sad opet u dobrim odnosima i stalno igram. Osjećam se super i u dobroj sam formi, samo ne smijem se zapustiti." ponosna sam na ono što je rekao, osmjehnem mu se, a on me krišom pogleda. 

"To sam htjela čuti." nasmijem mu se, a onda i on. 

"Sad se osjećam kao da je sve napokon na svom mjestu." konačno mu priznam. Pljesnem rukama i poželim da ih više nikad ne vadim van iz džepova. 

"Hladno?" upita te me krišom,preko svoje kapuljače prebačene preko njegove glave, pogleda. 

"Možda je najbolje da se vratimo." predložim, a on klimne glavom te mu u tom trenutku zazvoni mobitel. 

"Gospođa majka zove na ručak." nasmijem mu se te se i on tako složi s idejom da krenemo natrag prema njegovoj kući od koje smo već dosta propješačili. Imamo još vremena da pričamo o mnogočemu. 

"Znaš... malo sam razmišljala dok sam bila u bolnici i dok nikoga osim Mare i eventualno Lili nije bilo oko mene." prekinem tišinu među nama jer shvaćam da je vrijeme da kažemo sve što nam je na duši. A sad otkad sam ponovno pokraj njega imam osjećaj da će sve ići na bolje i da je vrijeme da mu sve kažem. Pogleda me sa zanimanjem i podigne obrve dajući mi znak da počnem sa pričom. 

"Shvatila sam da smo se našli u krivom vremenu, da smo sve radili u krivom vremenu na krivim mjestima." konačno kažem svoju teoriju, a on opet podigne obrve. 

"Misliš da je onda ovo vrijeme konačno pravo?" vidim mu lagani osmijeh kojeg vjerujem želi prikriti, pravi se ozbiljan, a zapravo je sve suprotno. 

"Kao i mjesto." on zastane i okrene se cijelim tijelom prema meni. Pogled mu odjednom postane blag i zadovoljan, a osmijeh mu se ne miče s lica. Srce mi je lupalo sto na sat, a odjednom kad je spojio naše usne, osjećala sam se ponovo živom i u potpunosti ispunjenom. Opet sam osjetila sve ono, pred očima su mi se prikazale sve naše slike, događaji i lijepi trenuci. Prstima sam prolazila po njegovoj kratkoj kosi skinuvši mu tako kapuljaču sa glave dok su nam jezici savršeno plesali konačno sretni što je valjda došlo pravo vrijeme za nas. A očito da smo pronašli i pravo mjesto. 

"Volim te najviše na svijetu." izgovori čim odvojimo usne i uzmemo dah od dugog i savršenog poljupca. Jedan dlan je položio na moj obraz kojim me milovao i činio da se osjećam potpuno sigurno, a drugom rukom me obgrlio oko struka. 

"I ja tebe." sretna da mogu ovo reći, pogledam ga u njegove plave oči i zagrlim ga kao da će samo iskliznuti iz moje ruke. Ali, ne ovog puta i ne više nikada. Dok smo tako bili zagrljeni i ponovo upijali energiju ljubavi jedno od drugog, Anti je opet zazvonio mobitel. Jedva se odvojio od mene te zakolutao očima javljajući se na poziv, "U blizini. Da, da, bez brige. Stižemo! Evo, krenuli smo!" uspuhne i nasmije se, "Opet mama." slegne ramenima i pospremi mobitel u džep. 

Onda osjetim kako vadi moju ruku iz mog džepa i prima je. Ništa nisam komentirala, samo sam hodala uz njega sretna što konačno opet imam priliku biti s njim. Nadam se da će ovako ostati zauvijek, bez svađa i rastanaka, koji će nas u konačnici dokrajčiti. 

.

.

.

.

Moram priznati da obožavam ovakve trenutke Ante i Matee i sad shvaćam da sam ih premalo pisala. Možda su većinom bili na ratnoj nozi, iako bilo je tu puno lijepih momenata! Što mislite kako će se radnja dalje odvijati?

Čitamo se uskoro, xoxo