VATRA #2 / Ante Rebić Ff

EPILOG

~ Jer to je ljubav, to je ljubav, ništa više
i nema drugog imena za taj osjećaj ~

Tri godine kasnije...

Ante P.O.V.

"Ljubavi, što je bilo?" uplašeno dotrčim do Matee kad je ugledam da leži na bolničkom krevetu u ordinaciji. Sjednem do nje i primim je za ruku. 

"Gospođica se onesvijestila, sva sreća pa je hitna brzo stigla." pratim liječnicu kako sjeda na stolicu kod ultrazvuka i stavlja one bijele gumene rukavice na ruke. Matea me slabašno pogleda i sve što mogu zaključiti je to da je opet imala mučnine k tome da je ovo već treći put u tjednu da se onesvijestila. Stisnem jače Mateinu ruku dajući joj do znanja da sam uz nju. Nadam se da nije ništa loše u pitanju. 

"Pošto ste se požalili da imate mučnine i probavne smetnje, provjerit ćemo to ultrazvukom da budemo sigurni da je sve u redu." srdačno se osmjehne liječnica te krene s ultrazvukom. Cijelo vrijeme pratim njen izraz lica koji je od običnog, nastao iznenađen. Okrene pogled prema Matei koja gleda u bijeli strop te joj se osmjehne od uha do uha, "Pa, Vi ste trudni!" usklikne, a ja podignem obrve i pogledam prvo u liječnicu, a onda u Mateu koja je zbunjena više nego ja. 

"Molim? Mislim da to nije moguće." Matea odmahne glavom i slegne ramenima, "Ali, moguće je. Uvjerite se sami." liječnica okrene ekran ultrazvuka te sve što Matea i ja možemo vidjeti je neka mala točkica koju jedva prepoznajemo. 

"Ali... ja... radila sam test prije tjedan dana." iznenađeno govori Matea, a ja znajući da je tako klimnem glavom. Prije točno tjedan dana napravila je test za trudnoću ponadavši se, no ispao je negativan. 

"Možda ste ga prerano napravili, ili vam je krivo pokazao. No, svejedno, čestitam vam oboje! Ultrazvuk pokazuje da ste u drugom mjesecu trudnoće, što znači da mali Rebić stiže živ i zdrav! Ostavit ću vas malo same ovdje kako bi se dojmovi slegli, a onda vas slikica očekuje kod medicinske sestre na izlazu iz ordinacije." ljubazna liječnica me potapša po ramenu na izlazu dok se Matea i ja i dalje iznenađeno gledamo. "Ali..." Matea i dalje zbunjena, podigne obrvu gledajući prema ekranu. Kad mi odjednom do mozga dođe informacija da je ona trudna i da ću postati otac, priskočim Matei u zagrljaj. Uzvrati jednakim stiskom te me poljubi u obraz. 

Nakon par minuta izađemo s velikim osmijehom na licu van iz ordinacije i pokupimo nalaze i slikicu koju potom odmah pogledamo na izlazu iz Splitske bolnice. "Nakon toliko vremena." uzdahnem dok Matea i dalje s velikim osmijehom na licu promatra slikicu na kojoj jedva razaznajem što je što. No bitno je da je živo i zdravo. Konačno smo dobili ono što smo htjeli nakon toliko vremena. Nakon što je Matea imala spontani prije tri i pol godine, nije mogla zatrudnjeti sve do sad, kad nam se Bog konačno smilovao. U tih tri godine smo jedva čekali da nas ovakva vijest obraduje i mislim da se konačno isplatilo, sad je vrijeme u kojem smo sto posto spremni za takav izazov. 

Kad stignemo do stana kojeg smo kupili u Splitu, sjednemo na balkon u udobnu fotelju i lagano pijuckamo limunadu na slamke. "Konačno mir nakon užurbanog Milana." iskomentiram i naslonim glavu na Mateino rame gledajući prema predivnom zalasku sunca. Nebo je prekrasno prošarano raznim bojama, jednostavno opuštajuće. 

"Da, Split je lijek za sve." tiho kaže Matea i prođe mi rukom kroz kosu što obožavam dok mi radi. Ja pomilujem njen trbuščić koji je i dalje ravan i ne primjećuje se da je išta unutra, no ja znam da je i da jedva čekam da nam stigne u ruke i spava među nama u krevetu. Jedva čekam to malo biće. 

Kroz pola sata začujemo kucanje na vratima te razmjenimo međusobno znatiželjne poglede. "Očekujemo nekoga?" upitam kad krenem prema vratima, a ona odmahne glavom. 

"Iznenađenje!" raširim osmijeh od uha do uha kad na vratima ugledam Helenu i njenu ekipu, moje roditelje, Maru, Katu i moje najbolje prijatelje. "Od kuda vi ovdje?" krenem ih grliti sve po redu. 

"Čestitamo tatice!" vikne mi Helena i poleti u zagrljaj, a ja ostanem zatečen. Okrenem pogled prema Matei koja samo slegne ramenima i lagano se nasmije. "Samo njoj sam rekla." opravda se, a ja odmahnem rukom rekavši da nije ni važno. Bitno je da smo svi zajedno i da uživamo u zajedničkim trenucima. 

"Bebice, jedva te čekamo!" Helena se cereka i grli Mateu dok svi ostali ne skidamo osmijeh s lica. To je ono zbog čega se živi; ljubav - vatra koja se nikad neće ugasiti.

THE END!