VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XV

~ Moja je soba
bez tvoga osmjeha prazna ~

Ante Rebić P.O.V.

"Što je toliko hitno da sam danas morao dolaziti u Split?" iznervirano sam upitao Maru stavljajući putnu torbu na zadnja sjedala auta, dok je ona tipkala na mobitel uopće me ne slušajući što pričam. Divno. Uspuhnuo sam i sjeo na suvozačko mjesto. "Jesi upće čula što sam pitao?" upitao sam je zatvorivši vrata koja su glasno zalupila. "Mh..." promrmljala je sebi u bradu dok je i dalje tipkala. Pomaknuo sam se da vidim s kim se dopisuje, no pomaknula je mobitel u stranu. 

"Bok brate!" rekla je i osmjehnula se.  Već vidim da će ova vožnja biti za izluditi. 

"Pogledaj što imam za tebe." rekla je tijekom vožnje dok smo bili na autoputu za Split od aerodroma. "Što je to?" u ruku sam primio neku bijelu omotnicu koju mi je dodala. Nije odgovorila na moje pitanje, pa je to označavalo da sam provjerim što bi moglo biti.

"Humanitarna večer?" upitao sam Maru gledajući u pozivnicu koju sam izvadio iz omotnice. Klimnula je glavom, "Pogledaj iza!" naredila je te sam pogledao iza i zatekao onu vreću za odjela i haljine. Nisam je ranije primjetio.

"Čemu to? Je li to odjelo?" upitao sam je sasvim zbunjen dok je ona bila skroz flegma. Uvijek mi je smetala dok je bila takva, onda bi se družio s Katom koja je bila puno ozbiljnija od nje, ali nikada tako flegma i ravna. "Da, ideš na humanitarnu večer." gledao sam je i dalje zbunjeno. 

Podsmjehnuo sam se i odmahnuo glavom u nevjerici, "To je kao naređenje?" upitao sam je, a ona je odmah pogledavši me na kratko klimnula glavom. Bilo je očito da ona ne ide pošto je kuštrave kose, u trenirci i tenisicama, pa nisam htio niti pitati. "Ti si humanitaran." kratko je izustila što je meni odmah dignulo i ono malo kose što imam na glavi.

Da, jesam, volim pomoći drugim riječima, ali ne volim da se zna za to. To je ono što me ispunjava, što ne moraju drugi znati i nabadati mi na nos tako očekujući svaki moj krivi korak. Taj krivi korak bi izbrisao svo to dobro, ono bi se odmah zaboravilo, odmah bi bilo u magli. 

"To ne znači da moram ići tamo." rekao sam zakolutavši očima, "Uostalom, ako si me samo zbog toga toliko hitno trebala ovdje, onda stvarno..." zaustavio sam se sa pričom kad me ona pogledala onim svojim ubitačnim pogledom, "Mogao sam uplatiti novac na račun ako je u tome stvar." opet sam dodao raširivši ruke. Nemam volje trenutno se pojavljivati u javnosti. 

"Zašto ti onda ne ideš umjesto mene?" namršteno sam je pogledao i prekrižio ruke preko prsa, "Zato što ti ideš umjesto mene."

"Zašto ja moram umjesto tebe?" podignuo sam obrvu čekajući njen odgovor. U istom trenu je počela kašljati kao luda, "Vidiš, bolesna sam." samo se pravila, glumica. 'Ko zna što ona smjera. 

Do te lokacije gdje se održava ta humanitarna večer, više nismo ni zucnuli riječ. Ja sam tipkao na mobitel i provjeravao društvene mreže dok je ona odvinula radio na najjače. Očito više nije htjela da je ispitujem moram li stvarno ići. Bože, osjećam se kao da mi je mama, a ne sestra. Samo naređuje. Došli smo na parking ispred velikog hotela Blue blizu centra Splita te se naparkirala skroz na kraju.

"Eto, sad se lijepo možeš presvući da te nitko ne gleda." u smijehu je govorila dok sam ja još sjedio prekriženih ruku. "Kakvu ti to igru igraš, sestrice?" s tim postavljenim retoričkim pitanjem, koje je ujedno bilo i ono na koje me zanima odgovor, sam izašao van iz auta i otvorio druga vrata izvadivši onu vreću za odjela. Ugledao sam ono moje najdraže, crno odjelo sa crnom košuljom i hlačama, te se iskreno osmjehnuo. Po znaku na manžetama sam znao da je to to odjelo, koje mi uvijek donese sreću i uvijek se najbolje osjećam u njemu. Ne znam samo zašto nikad nije kod mene kad mi najviše treba.