VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXV

~ Mene nema niti pola
pola još je kod tebe ~

Ante Rebić P.O.V.

Uzdahnem duboko i puhnem u taj svijež zrak te zaključam auto kojeg sam naparkirao na bolnički parking. Čim sam došao u Frankfurt, već moram obilaziti doktore radi koljena. Radi samo jedne kutije lijekova za jačanje mišića i oporavljanje istih, moram dolaziti po potpis doktora kojeg ću vjerojatno čekati i po dva sata s obzirom na gužvu. 

Zakolutam očima i nelagodno uđem unutra ugledavši punu čekaonicu hitnog odjela jer je danas moj doktor taj koji radi na tom odjelu s obzirom da se svakog dana mijenjaju. Srce mi je zalupalo jače kao da je netko počeo udarati čekićem o zidove. To je zbog nje, tako mi samo zbog nje srce kuca. Bilo mi je čudno što je vidim upravo ovdje, kao da me uhodi. Još k tome je bila sva u crnom i po izrazu lica jako nestrpljiva i zabrinuta. No, nisam mogao prijeći preko ponosa. Naslonio sam se na radijator ispod visokih prozora gledajući direktno u nju koja se skrivala od mog pogleda. Vidio sam da me vidjela, no ne želi to otkriti. 

Uzeo sam mobitel iz džepa i počeo čačkati po društvenim mrežama dok mi je jedno oko bilo upereno u nju. Prošlo je već tako deset minuta praveći se da se ne poznajemo. Okolo mene svi pacijenti u čekaonici su buljili u mene, došaptavali se nešto i pričali uokolo. Osmijeh mi je izmamio jedan mali dječak koji je dotrčao ispred mene i na njemačkom me pitao mogu li se slikati s njim. Naravno da sam pristao, ništa me ne čini sretnijim od toga kad vidim osmijeh na dječjim licima. Potapšao sam ga po ramenu, a onda je i otišao od mene. 

Primjetio sam jednim okom gledajući u Mateu da se mrgodi i da često zatvara oči duboko dišući. Ovog puta je bilo ozbiljnije. Sjela je u uspravan položaj i primila se za trbuh dok sam ja to sve raširenih očiju pratio. Duboko je počela disati i ustajati se sa stolice. Primila se za glavu te se zateturala par koraka. Nisam se više mogao praviti da je ne poznajem, pa sam dotrčao do nje i ulovio je prije nego što je pala. Držao sam je tako u naručju dok je ona jedva disala i grčevito se držala za trbuh. 

"Dobro je..." govorila je i pokušala se maknuti od mene, no nisam joj dozvolio. Žena sa porte na ulazu je dotrčala sa čašom vode koju je onda Matea prihvatila i ponovno sjela na stolicu na kojoj je sjedila i nekoliko trenutaka prije. Otpila je svu vodu iz čaše i nastavila duboko disati. 

"Matea, nisi dobro." prokomentirao sam i primio je za rame koje je ona odmah izmaknula iz mog stiska. Nije me htjela ni pogledati. Očito sam joj toliko pao u očima, da ne želi dozvoliti da joj pomognem. 

"Molim te, ne pravi se blesava, nešto ti je i treba ti pomoć." blago joj kažem i spustim se u čučanj ispred nje, a ona odmahne glavom. 

"Osjećam se dobro sad. Vjerovatno mi je zbog klime ili onog jela iz aviona." promrmlja sebi u bradu, a ja klimnem glavom uvjeren da zna najbolje sama za sebe usput u nevjerici da ne želi da joj se pruži pomoć. Udaljio sam se malo od nje, a onda je kroz nekoliko trenutaka iz ordinacije izašla Helena sa svojom bebom u nosiljci i uspaničenog pogleda. Došla je odmah do Matee koja se ustala ugledavši ju. 

"Moramo odmah u dječju bolnicu." na rubu suza je Helena izgovorila, "Idemo odmah! Zovem taksi!" izbrblja u panici Matea, a onda ispred njih iskočim ja, superheroj. 

"Ante, što radiš ovdje?" upita začuđeno Helena i pogleda malo u mene, malo u Mateu koja spusti pogled na pod. 

"Ne mogu dopustiti da se vozite taksijem dok je hitno. Hajde za mnom, ja ću vas odvesti do bolnice. Auto je na parkingu." brzo kažem i ugledam malu bebicu kako plače u nosiljci ne znajući što je razlog tome. Helena bez razmišljanja klimne glavom, a Matea me mrko pogleda. Pokažem rukom da me prate, a onda svi zajedno u trku izađemo iz bolnice i zaputimo se prema mom autu koji je bio odmah na parkingu.