VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XII

~ Virujen u te, s tobom živin lipo
sve dok me bude, volit ću se slipo ~

Matea P.O.V.

Pogledala sam na sat otrivši da je pola 9 navečer sigurna u sebe da Tin radi u ovoj smjeni. Što sam se više približavala kafiću, osmjehnula sam se zbog toga što sam pogodila svoju teoriju. Stajao je okrenut mi leđima poslužujući neke dvije djevojke za stolom na terasi. Čim se odmaknuo od njih, krenuo je prema unutrašnjosti kafića, no zastao je ugledavši mene. Nakosio je glavu očito me ne očekujući. 

"Hej..." pozdravila sam ga tiho došavši do njega, dok mi se on samo osmjehnuo. "Što radiš ovdje?" upitao me dok sam ga ja promatrala kako ima ozbiljan izraz lica, iskreno, začudio me pitanjem jer je to pitao sasvim ozbiljno kao da smo u nekoj svađi. 

"Došla sam popričati s tobom i ispričati ti se što sam te jutros otjerala iz stana." uzdahnula sam prisječajući se jutra dok je još Ante bio u mom stanu. Nikako mi nije bila pametna opcija pustiti ga unutra čak da je i Ante obećao da će se praviti kao da ga nema. Tin je klimnuo glavom te se lagano osmjehnuo, "Kad si gotov sa smjenom?" upitala sam ga dok je i dalje stajao nasuprot mene promatrajući me. 

"U deset." klimnula sam glavom, "Jesi za neku šetnju poslije?" odlučno sam ga upitala lagano se osmješivši čekajući njegov odgovor. Podigao je obrve i pogledao u stranu, "Zašto ne?" retorički je upitao i raširio rukama dok mu je osmijeh i dalje bio na licu. 

"Onda ću sjesti tu na terasu i čekati te pošto nemam nikakvog drugog posla..." nisam stigla dovršiti rečenicu već me prekinuo, "Zato ja imam." nasmijali smo se oboje. 

"Jesi i danas za bambus?" ovim pitanjem me podsjetio na prošlu večer. Odmah sam odmahnula glavom, "Kava će biti dovoljna." namignula sam mu i uputila se prema stolu na terasi. "Odmah!" doviknuo mi je ulazeći u kafić. Jedva sam pronašla mjesta od toliko ljudi koji su iskoristili ovu toplu večer desetog mjeseca provodeći je vani na otvorenome uz kavu. 

Kroz nekoliko minuta donio mi je kavu govoreći kako je na njegov račun, kao i svakog puta, tko god mi to kaže, namrgodila sam se, no odmah je rekao da mu ne proturječim. Pratila sam ga cijelo vrijeme pogledom dok je obilazio stolove i donosio narudžbe, kako vani tako i unutra. Okrenula sam pogled prema rivi diveći se prekrasnom zalasku sunca i galebima u blizini. Trznula sam se čim sam čula kako je pas blizu mene zalajao te sam istog trena prebacila pogled na tu stranu. Namrštila sam se kad sam ispred sebe ugledala malog francuskog buldoga prisjećajući se jednog takvog. Našalila sam se sama sa sobom da je to Snule odmahnuvši glavom da nije moguće. 

"Snulee!" čula sam ženski glas kako viče sa prolaza te neku brinetu kako nam se približava. Nije moguće. Njezini koraci su se sve više približavali dok je ovaj mali štakor i dalje stajao ispred mene glasno lajaći. 

"Snule, tiho!" opomenula ga je brineta, a onda je prebacila pogled prema meni, "Oprosti, nikad se ovako ne ponaša." rekla je sa utješnim osmjehom, a onda je maknula svoje sunčane naočale sa očiju. 

"Snule, kažeš?" upitala sam je, a ona je klimnula glavom i dalje gledajući u mene. Već mi je postalo neugodno čim me ovako proučavala. Možda je samo slučajnost da se isti francuski buldog zove Snule, kao i... u mislima me prekinuo njen glas, "Znam te od nekud!" uskliknula je i izvadila mobitel iz džepa sa nekim iznenađenim osmjehom i izrazom lica dok su se u meni nizala pitanja, prvenstveno ona od kud bi ona mene mogla znati, ja je u životu nisam vidjela. No, nešto na njenom licu mi je bilo poznato, možda sam je stvarno srela negdje, možda je bila na nekoj svadbi koju sam sa Lili organizirala. 

"Ne vjerujem." namršteći sam odmahnula glavom, no onda je ona okrenula svoj mobitel prema meni. Nije mi bilo jasno što moja fotka radi na njenom mobitelu, fotka koju nisam nigdje podjelila, osim poslala jednoj osobi.