VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXXIX

~ Milijun je tvojih poljubaca malo
da bi cijeli život trajalo ~

Matea P.O.V.

Anti se cijelo vrijeme, na povratku prema njegovoj kući, osmijeh nije skidao s lica, baš kao ni meni. Sretan je što konačno se nadamo da ćemo uspjeti i da nam ništa više ne stoji na putu. Do sada je sve bilo komplicirano i uvijek je nešto bilo posrijedi, no sad je druga priča. Sad ćemo se i on i ja potruditi da ovo među nama uspije i da naša ljubav opstane. 

"Oh, konačno su stigli!" Kate je povikala čim je čula otvaranje vrata. Pustila sam Antinu ruku, na što me on upitno pogledao, a ja sam slegnula ramenima ne znajući što da mu kažem. Iako su me sto puta njegovi ispitivali što se događa među nama, Mare me uvijek spašavala i potjerala ih od mene s izlikom da me previše ispituju. Mislim da će kad-tad za ručkom opet okrenuti tu temu. 

Osjećala sam se koliko ugodno toliko i neugodno za ručkom. Antina mama Nediljka i tata Boško su cijelo vrijeme razmjenjivali poglede, a bilo mi je jasno što je tome povod. 

"Onda, kako ste se vas dvoje upoznali?" upita Nediljka i stavi šalicu kave pred mene nakon završenog ručka. Jako ukusnog božićnog ručka. Ante i ja smo razmjenili poglede te sam se ja u sebi nasmijala prisjetivši se mog prvog dolaska u Frankfurt. Bila sam totalno bez očekivanja i nade da ću tamo upoznati muškarca zbog kojeg mi srce kuca sto na sat i zbog kojeg se osjećam sretno i voljeno. 

Ante se nakašljao te blago osmjehnuo, "Upoznali smo se u Frankfurtu kad sam ja došla na jednu konferenciju za novinare." preuzela sam riječ kako bi još malo uspostavila kontakt s njegovim roditeljima. Mare i Kate su se cijelo vrijeme smješile i gledale u mene. Boško je na moj odgovor samo smrknuo pogled, "Uf, Ante ti baš ne voli novinare." nakon njegove izjave svi smo prasnuli u smijeh. 

"I onda?" upita ponovno Nediljka, a Ante i ja ponovno razmjenimo poglede, "Ostali smo u kontaktu." Ante gledajući u mene jednim okom i drugim u njih kaže, a ja klimnem glavom potvrdivši. Bolje im je da znaju blažu verziju. Nediljka je izgledala kao da nije očarana pričom, kao kad dijete po stoti put pročita Snjeguljicu i već unaprijed zna što će se dogoditi. Ionako, da znaju koja je prava priča iza nas, mislim da bi me svi otjerali van iz kuće šutnuvši me nogom u guzicu, pogotovo Nediljka. 

"Baš lijepo." iskomentira opet Nediljka i podigne obrve srkajući svoju kavu. Opet je razmjenila par pogleda s Boškom, kriomice sam ih promatrala. 

"I što sad? Prijatelji ste ili?" Nediljka kao da sjedi na iglama, cijelo vrijeme se koprca i jako je nemirna. Ja sam se trudila ostati mirna i ne sramiti ih se ili pokazati da sam uplašena, priznajem, jesam. Uplašena sam i cijelim putem od Splita do Vinjana su mi se vrtila pitanja po glavi hoću li im se svidjeti i hoće li i Ante biti iznenađen. 

"Mama, pusti ih!" Kate se umješa, a Nediljka je prekori pogledom. Kate zakoluta očima i otpije gutljaj svoje kave te me pogleda i slegne ramenima dok joj ja uputim blag osmjeh. 

"I mene zanima." osmjehne se Boško i pogleda prema nama dok oboje šutimo i pogledavamo se poprijeko. U pozadini se čula tiha glazba sa radija u kuhinji pa nije nastala neugodna tišina koju ne volim i rado je izbjegavam. 

"Um... pa..." započnem, a Ante stavi svoju ruku na moje koljeno i prekine me u naumu da nešto kažem pošto sam dobila dojam da ja moram pričati, "Zajedno smo." okrene pogled prema meni i vidim mu taj sjaj u očima nakon što je to rekao.