VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XLII

~ Želim te noćas kraj sebe
želim te noćas, budi uz mene ~

6. mjeseci kasnije...

Matea P.O.V.

"Gdje si ti? Tražimo te cijelu noć!" kiselo se nasmijem Heleni pokušavši joj ne dati do znanja da sam bila s Antom. Ali po izrazu lica joj vidim da pretpostavlja.

"Pa, bila sam tu." pravim se glupa, a ona zakoluta očima i duboko uzdahne. Helena je duboko uvjerena u to da se mladoženja i mlada ne smiju vidjeti zadnju noć prije ulaska u brak, a vjeruje i u ono da mladoženja prije vjenčanja ne smije vidjeti vjenčanicu mlade. Recimo da smo Ante i ja sve to prekršili, samo joj za ovu noć to ne smijem odati, bilo mi je dovoljno kad sam slušala bukvicu oko vjenčanice. 

"Kako god!" mahne rukama, a ja joj se nasmijem jer mi je ultra smiješna s vitlerima u kosi, sa onom smokey eyes šminkom i odjevena u svileni ogrtač s papučama na nogama. Izgleda baš kao prava kuma mladenke koja je najviše od svih pod stresom i pritiskom. Mahne rukom da krenem za njom te kad se uspnemo stepenicama na kat ugledam par nepoznatih ljudi koje mi Helena odmah predstavi kao moje frizere, šminkere i pedikere. U narednih dva sata sam uživala u pravljenju frizure s maskom na licu i raznim kremicama. Kad sam napokon bila gotova sa šminkom i noktima i kad su se svi ti ljudi pokupili kući, Helena je došla do mene sa mojom predivnom vjenčanicom na vješalici pažljivo je pridržavajući da ne klizi po podu. 

"Bit ćeš predivna!" usklikne Helena sva uzbuđena dok ja uzimam vjenčanicu u ruke i gledam se pred velikim ogledalom. Helena izjavi da se ide ona presvući i da kroz pola sata moramo biti ispred crkve. Usput kaže da je moj tata javio da će uskoro doći kako bi zajedno otišli do crkve. 

Oblačivši vjenčanicu razmišljala sam o predivnoj noći provedenoj s Antom iako mi je Helena izričito zabranila da ga se klonim tu noć, nisam uspjela. Kao ni on. Našli smo se kod jezera gdje smo ležali na obali cijelu noć i samo razgovarali o nama, o budućnosti i svemu što nam je palo na pamet. Ljubili smo se pod mjesečinom i grlili, konačno smo bili sretni što je u proteklih šest mjeseci otkako smo ponovno zajedno, sve glatko teklo. Doselila sam se kod njega u Frankfurt gdje sam počela raditi uz Helenu i biti joj asistentica na poslu. Ante me nagovarao da ne radim, no morala sam, ne mogu biti kod kuće ne radeći ništa, to me više iscrpi nego kad se bavim nečime. Odlučili smo se na vjenčanje u njegovom mjestu Donjim Vinjanima jer me fascinirala predivna mala crkvica i njena unutrašnjost. A i vjenčanje je malo, pozvali smo samo bliske ljude koji nam znače nešto u životu tako da smo izbjegli ono njih ste pozvali, a mene ne. U medijima se vijest o našem vjenčanju nije još uspjela proširiti, no i da je, bilo bi nas briga. Bitno nam je da smo sretni zajedno unatoč svima drugima. 

"Sunce tatino!" začujem tatin glas te mu priskočim u zagrljaj. Kad se odmaknemo jedno od drugog, on me zavrti kao da plešemo još me malo gledavši. Vidjela sam mu taj sjaj u očima koji govori koliko je sretan radi mene. 

"Mama bi bila jako sretna da te vidi ovakvu." osmijeh od malo prije mi lagano padne s lica. Prisjetim se njenog lica i suze mi se počinju nakupljati u rubovima očiju, no ostanem svoja i ne dozvolim da me sjećanja ometu. Koliko god je ne volim i koliko god mi je napravila loših stvari, i dalje je volim i žao mi je što je tako završila sa životom. Možda smo na posljetku mogle razgovarati i riješiti stvari. No, sad mi je bitno da me s neba vidi ovakvu i misli o tome koliko je bilo loše što me cijelo vrijeme odvajala od čovjeka kojeg volim ni sluteći da koliko god nas razdvajala, mi bi opet našli način da budemo zajedno.