VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXXVII

~ Jesi li u srcu svom
sreću nazvao mojim imenom ~

Dva tjedna kasnije...

Ante P.O.V.

"Ma dobro je Matea, bez brige. Samo ne vjerujem da se ne čujete uopće!" opet me grdi Mara, a ja kao i uvijek kolutam očima. I čujem uzdah sa njene strane jer zna da to upravo radim. Kako me dobro poznaje, to je nevjerovatno. 

"Gdje je Kate, kako je ona?" pokušam promijeniti temu kao i svakog puta kad Mare i ja razgovaramo preko poziva, a to je svakog dana. I svakog dana je isto, pitam je za Mateu, a onda odjednom samo prebacim temu na nešto drugo. 

"Antee!" dubokim glasom me grdi i dalje. Možda se ipak ovog puta neću izvući. Opet zakolutam očima i duboko uzdahnem dok se i dalje šećem shopping centrom u potrazi za nekim dobrim božićnim poklonom za Mateu i nikako da pronađem ono što smatram dovoljno prikladnim. 

"Daj, zanima me kako mi je i druga sestra. Nemoj biti ljubomorna što tebe to ne pitam jer znam da si kao i uvijek dobro." lijeno joj dobacim, a onda čujem smijeh sa njene strane. Zna da je zafrkavam. Dok čekam njen odgovor, zastanem ispred jednog izloga i nasmijem se sam sebi što sam pronašao idealan poklon. Mare je počela nešto brbljati da nije ljubomorna i te spike, a ja nisam obraćao pažnju. 

"Da, da, da... Ovaj, moram ići. Vidimo se uskoro!" brzo kažem kao po špagi i poklopim dok čujem njen glas kako pri kraj poziva me opet psuje. Mrzi kad joj to radim, no što ću, ne mogu odoljeti, a da ne kupim ono što sam vidio prije par minuta. 

Par dana kasnije...

Izašao sam iz auta i odmah udahnuo svjež zrak mojih Donjih Vinjana. Pronašavši se ispred rodne kuće, srce mi je ispunila toplina. Zakopčao sam jaknu i prošao pogledom po cijelom dvorištu i kući koja je bila ukrašena, kao i svakog Božića, šarenim lampicama za koje je Kate odgovorna od kad smo bili djeca, ne sumnjam da je i ovog puta ovo njenih ruku djelo. Izvučem veliki osmijeh i krenem prema ulaznim vratima, pritisnem zvono i čim se vrata otvore, u nosnice mi uđe miris doma. Miris koji mi je jako falio. 

"Ante, sine!" tata me radosno zagrli, a ja mu se nasmijem i stisnem još jače u zagrljaju. 

"Jedva smo čekali da stigneš!" Kate mi priskoči u zagrljaj. 

"Hej, ljudi! Usporite malo! Nisam još niti ušao unutra." nas troje se nasmijemo onome što sam rekao iz šale te se Kate lagano izmigolji iz mog zagrljaja i preko mog ramena gurne još uvijek otvorena vrata kroz koja je ulazio hladan zrak izvana u toplu kuću. 

Skinem debelu jaknu i ostavim je u hodniku, te zajedno sa Katom i tatom krenem prema dnevnom boravku, središtu naše divne kuće, mjestu svih glavnih događanja. 

"Ante!" mama mi priskoči u zagrljaj te me izljubi kao da me nije vidjela sto godina. Hm, kad malo bolje razmislim, možda i nije. Nisam baš sin za pohvalu, no bitno je da se trudim. Kad se odvojimo jedno od drugog, ona me cijelog odmjeri i namršti se. "Opet si smršavio!" i dalje drži skupljene obrve, a ja se glasno nasmijem i u trenutku kad odmahnem glavom pogledavši prema drugom kraju dnevnog boravka zastanem. 

Mara mi prva doleti u zagrljaj te me snažno pritisne, dok je moj pogled i dalje vezan za nju. Kad se Mare odvojila od mene, shvatila je zašto samo buljim i ne govorim ništa. Iznenađen sam. I to jako. 

"Ante, Mare nam je dovela gošću!" kaže ponosno moj tata i prebaci jednu ruku preko Mateinog ramena dok ja i dalje ne znam što da kažem jer sam ugodno iznenađen i srce mi lupa sto na sat. Mislim da ako nešto počnem govoriti da me nitko ne bi čuo zbog tog lupanja i moje iznenađenosti. Kad je tata shvatio da ni ona ni ja ne želimo da se išta priča, samo nas je oboje pogledao i odmah je znao sve. Neugodno se osmjehnuo i nakašljao. "Nediljka, stižem!" vikne mami glasno tako da ga može čuti do kuhinje, "Treba joj pomoć oko ručka, znaš kakve su Mare i Kate, nesposobne u kuhinji." nasmije se opet i u prolazu me potapša po ramenu dok ja pratim kako odlazi. Tako je nastala tišina, svi su se nekamo pokupili i samo smo ostali ona i ja, jedno nasuprot drugog. 

"I, kako si?" upitam je, a ona nakrivi glavu i prođe rukom kroz kosu, "Dobro." jednostavno odgovori i blago se osmjehne. 

Shvatio sam da nemam mira za razgovor u ovoj kući s obzirom da sam čuo vazu kako je pala u hodniku do dnevnog boravka. Pretpostavljam da Mare špijunira. Zakolutao sam očima i predložio Matei šetnju po mjestu, na što je naravno pristala. Uzeo sam naše jakne i zajedno smo izašli iz kuće. Na samim vratima, začuo sam Snuleta kako laje za mnom. Vjerovatno se tek probudio i shvatio da mu se najomiljenija osoba vratila. 

Čučnuo sam da ga dohvatim i pogladim po njegovoj glupoj glavici, a onda su se Mateine i moje ruke sudarile, a pogledi su nam se sreli. 

"Falio si mi." tiho, ali iskreno izusti, a ja osjećam kako mi na ovoj hladnoći više uopće nije hladno. 

"I ti meni." uzvratim te se oboje osmjehnemo jedno drugome. Izgleda da je konačno vrijeme za novi početak. 

.

.

.

.

Nemate pojma koliko sam jedva čekala objaviti ovaj dio! Od desetog poglavlja imam osmišljen ovaj dio i jedva sam čekala napisati ga i što je najbolje objaviti tako da i vi imate uvid u ovo! Znam da je poglavlje kratko, ali znate onu kratko-slatko! Nadam se da ste uživali u čitanju, čitamo se ponovno uskoro, i da... pišite mi što mislite kakav će kraj biti, jer me jako zanima?!

Xoxo