VATRA #2 / Ante Rebić Ff

X

~ Puna mi je duša bure
jer ti si mi val i vitar ~

Ante P.O.V.

Već pola sata ležim na krevetu i buljim u plafon. Ne znam niti sam što da radim više. 

Nakon onog vikenda na Braču prošlo je tjedan dana, nakon toga otišao sam do Imotskog, do svojih Donjih Vinjana k svojima. Mari je započeo semestar na fakultetu, pa se i nismo družili previše, a Kate kao i obično radi, pa moram priznati da mi je malo i bilo dosadno. No, nikako se nisam uspio natjerati da odem do Splita. 

Dosta je! 

Ustao sam se iz kreveta i obukao prvo što sam pronašao. Shvatio sam da izgledam kao da me krava prožvakala, no briga me, znam da njoj to nije bitno. Na izlazu iz sobe sam uzeo ogrlicu s inicijalom mog imena i strpao je u džep. Povratak vlasnici. 

Kroz pola sata brze vožnje stigao sam u najluđi grad na svijetu, moj dragi Split. U glavi su mi se odmah javile slike dočeka poslije Svjetskog prvenstva. Bila je ludnica. 

Već je kasno i već je mrak, no i dalje me nije bila briga. Ne shvaćam zašto sam toliko odgađao to napraviti.

Naparkirao sam auto na nekom sasvim random parkiralištu te krenuo u poznatom smjeru nadajući se da i dalje tamo živi. Nakon manje od deset minuta šetnje ugledao sam ispred sebe veliku sivu zgradu i odmah mi je u oko upao njen prozor na drugom katu. Duboko sam uzdahnuo i ušao u zgradu te krenuo stepenicama gore. Stao sam konačno ispred vrata, no ruke su mi i dalje bile u džepovima. Konačno, skupio sam hrabrosti i pritisnuo zvono. Prvi put, pa drugi i treći. No i dalje nije bilo znaka da je unutra. 

Možda je zaspala.

Vjerovatno i je jer je već pola 11 sati, no nema šanse da se sad okrenem i otiđem. Pozvonio sam i četvrti put, no i dalje ništa. Stavio sam ruku u džep i izvadio ključeve sjetivši se da i dalje imam njen ključ od stana. Nisam ga imao snage baciti niti nakon našeg prekida, negdje u podsvjesti mi je bilo da će mi nekad trebati i evo, to je taj dan kad ću ga nakon šest mjeseci opet iskoristiti.

Gurnuo sam ključ u vrata i okrenuo ga, čim sam čuo taj zvuk nekako ponosno sam se nasmješio samom sebi. Izvadio sam ključ iz vrata i otvorio ih skroz tiho. Stan me dočekao u totalnom mraku, pa sam automatski napipao prekidač i upalio svijetlo. Čak se i toga sjećam gdje se pale svjetla. Osvjetlio se hodnik kojim sam tiho krenuo prema spavaćoj sobi uvjeren da spava pošto je stan u potpunom mraku. No, prevario sam se. Soba je prazna, krevet je savršeno pospremljen i sve je na svom mjestu. U nevjerici sam došao do dnevnog boravka te upalivši svjetlo se uvjerio da je nema. Prvo što mi je upalo u oko da je okvir pokraj televizora prazan i nema više naše slike. To je definitivno dokaz da je krenula dalje. Uspuhnuo sam nekako tužno i šutirao nogom u kauč. Bila mi je makar mala trunka nade da to nije napravila. 

Postojale su dvije opcije u mojoj glavi, prva da ostavim ogrlicu na nekom vidnom mjestu, odem odavde i pravim se da se ništa nije dogodilo ili druga opcija da sjednem tu na kauč, upalim televizor i pričekam je da dođe. 

Nećkao sam se, nisam znao što je pametnije. Sjeo sam na kauč premišljajući se i dalje. A, što sad, došao sam ovdje da joj osobno predam ogrlicu, ne da je samo ostavim. Usput, možda još porazgovaramo, možda joj uspijem objasniti neke stvari. Isuse, počeo sam se osjećati kao neka kukavica i idiot. Da, druga opcija je najbolja, idiot sam, što je tu je. 

Uzeo sam daljinski i upalio televizor. 

Trznuo sam se čim sam čuo otvaranje vrata, odmah sam pogledao na sat i shvatio da je prošlo dva u noći, zaspao sam. Ugasio sam televizor i ustao se brzinom munje čuvši neke glasove iz hodnika.