VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XI

~ Pusti vitar da okrene
jedna će me suza slomit ~

Matea P.O.V. 

Nekako sam uspjela otvoriti oči, trepavice su mi se slijepile jedna sa drugom. Burna noć, pomislim u sebi i nekako kiselo se nasmješim. 

Ruke su mi bile obgrljene preko nečijeg tjela. Vrućeg tjela. Da je zima ne bi se trebala niti pokrivati, samo bi grlila to... Tin! Konačno mi je palo na pamet! I odmah me glava zaboljela prisjećajući se dana prije. Ne sjećam se niti kako sam došla kući, samo da sam se s njim zabavljala u kafiću, poslije je počela muzika i kafić je bio pun. Pili smo piće za pićem i doslovno, ništa drugo mi nije u sjećanju. Ali odjevena sam u istu odjeću kao i jučer, tako da pretpostavljam da se ništa između nas nije desilo. I dalje su mi ruke bile obgrljene, dok mi je on bio okrenut leđima. Sviđaju mi se ta leđa, baš su ono, prava muška, jaka. 

Zaklopila sam oči osjećajući glavobolju kako sve više jača, nisam se htjela pomaknuti jer on sigurno još spava. Bila sam stisnuta uz njega, dok mi je glava bila oslonjena na njegova leđa. Da mu bar mogu vidjeti facu dok spava jer sigurno izgleda kao beba. Sama sebe sam uhvatila u prokletim mislima, a onda sam osjetila kako se promeškoljio. 

Osjetila sam kako se sve više počinje udaljavati, usput sam maknula svoje ruke s njega. Otvorila sam konačno oči i ugledala ono što sam zadnje očekivala da ću ugledati. 

"Ante!" izderala sam se i poskočila u stranu kad je okrenuo glavu prema meni. Usput sam bila na rubu kreveta pa sam i pala. Tako iznervirano ležeći na podu usput osjećajući bol u leđima sam se nadala da je ovo san, da nije stvarnost. Jer ako je, kojeg vraga on radi ovdje? On je zadnja osoba koju bi trebala ugledati u svom krevetu. Odjednom čula sam da se bacio na krevet, a i glavom je provirio prema meni. "Ovo je san, jelda?" upitala sam ga škiljeći i dalje osjećajući glavobolju i bol u leđima od pada. 

"Ne." odgovorio je jednostavno i sa nekim prokletim osmjehom na licu. Budala! Lupila sam šakom o pod nadajući se da ću tako istresti svu tu ljutnju iz sebe. Primjetio je i sam to, sad mu je već izraz lica bio nekako blag i ozbiljan. 

"Kako si dospio ovdje? Kako sam ja došla u stan? Gdje je Tin?" nizala sam pitanja jednim za drugim sve dok me on nije ušutkao, "Psst! Sve ću ti reći..." 

"Moram na posao!" uzviknula sam nakon toga se brzo ustajući, a on me zaustavio u tom naumu i povukao za ruku tako da sam pala na krevet. Još me više iznervirao i naljutio. "Nedjelja je, mislim da svi normalni ljudi danas ne idu na posao." iskomentirao je tiho, nekako onim svojim hrapavim jutarnjim glasom koji je tek sad došao do izražaja. Ležala sam tako na krevetu dok je on tijelom bio okrenut na drugu stranu. Rukama sam prekrila svoje lice, a kad sam ih maknula već se smjestio prema meni. I mirisao je tako dobro... 

Matea! Smiri se! 

Ne mogu ponovno si dopustiti da me omami, jednostavno ne mogu, odlučila sam da idem dalje. A on ako ništa drugo, bit će mi samo prijatelj. Iako će i to biti teško. Ili to ili ništa. "Odgovori mi na pitanja." tiho sam iskomentirala gledajući direktno u strop položivši ruke sastrane, uz sebe. 

On je isto kao i ja ležao malo udaljen od mene, gledajući u strop je konačno počeo pričati, "Malo si se napila i pozvala me k sebi u krevet. Čiča miča, gotova je priča!" rekao je i slegnuo ramenima dok sam ja ostala paf. Priča gluposti.

"Ne vjerujem ti, pričaš gluposti." rekla sam uvjereno odmahnuvši glavom. "Dobro, ne moraš vjerovati, ionako se ničega ne sjećaš pa nećeš sama saznati što je bilo." okrenuo je pogled prema meni u isto vrijeme kad i ja prema njemu. I tu su nam se pogledi sreli. Plavo-zelena, najdraža kombinacija.