VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XVII

~ Da se na zidu stope sjene
a ja gorim da te poljubim ~

Ante Rebić P.O.V. 

"Sretno!" rekao sam Luki prije nego što je utrčao na teren umjesto mene. Potapšao me po ramenu i utrčao na teren u punoj brzini, dok sam ja jedva došao do klupe. Adi me samo utješno pogledao i nastavio pratiti utakmicu dok sam ja u sebi ludio zbog toga što me koljeno opet izdalo i to na početku sezone. Sad kad bi trebao biti u najboljoj formi, opet koljeno zajebava. No, imam osjećaj da ovog puta nije toliko strašno koliko prošlog. Sad će mi trebati sigurno mala pauza od tjedan dana da mi se koljeno malo smiri jer sam u zadnjih mjesec dana stvarno ubrzao ritam i doveo se u super formu sve do sad. Možda je to rezultat mog forsiranja, kad ne ide onda ne ide, moram u buduće znati i paziti na to. 

Nakon još desetak minuta što sam sjedio na klupi, otišao sam u svlačionicu šepajući, a zamnom je odmah dojurio Adi. Sjeo sam na klupu i rukama pokrio lice tiho zavrišteći koliko sam ljut. 

"Ante, smiri se odmah!" viknuo je sa vrata i oštro me pogledao. Mahnuo sam rukama u nevjerici od svega što mi se događa. "Trebaš biti na terenu gledati utakmicu, a ne tu mene tješiti." odbrusio sam mu dok su mi se suze u trenu nakupile u očima niti ih svjestan. 

"Ne mogu te gledati ovakvog. Zadnjih mjesec dana te nešto opako muči. Nemoj reći da nisam u pravu, vidim da forsiraš, ali znaš da i ti nekad imaš granica." razumno je govorio i usput sjeo pokraj mene. I sam sam svjesan toga što je rekao, ne mogu ni ja imati ultimatum. "Zbog tvog pada koncentracije i forsiranja se ovo i dogodi." pokazao je rukom prema mom koljenu koje me sve više boljelo. Recimo već da sam postao otporan na tu bol koliko često sam je pretrpio. 

"Nemoj samo reći da nisam u pravu jer i sam znaš da jesam." govorio je oštro, ali i s dozom utjehe u glasu. Razumljiv je čovjek, suosjećajan i uvijek prepozna ako te nešto muči i kad ti padne koncentracija, pogotovo na meni. Okrenuo sam glavu prema njemu i klimnuo, "U pravu si. Užasno se osjećam u zadnje vrijeme, koncentracija mi je ravna nuli." konačno sam mu priznao, a on me kao utjehu potapšao po ramenu. "Mislim da je najbolje da se spremiš i odeš odmah na pregled da nije nešto ozbiljinije i uzmi odmor od barem tjedan dana, vidim da ti je potreban." rekao je i ustao se, a ja sam klimnuo potvrdno glavom. 

"Hvala." rekao sam mu prije nego što je izašao van iz svlačionice, "Znaš da ti želim samo najbolje, ne samo kao trener nego i kao prijatelj." izvukao je lagani osmjeh i izašao van. 

Duboko sam uzdahnuo svjesan svega onoga što mi je rekao. Treba mi odmor i to hitno! Presvukao sam se iz dresa u udobnu trenirku i duksicu, te spremio stvari onoliko brzo koliko sam mogao. Šepajući sam izašao iz stadiona i taxiem došao u stan. 

Sljedeći dan sam većinu proveo obilazeći odjele bolnice kao i klupskog liječnika koji je hvala Bogu rekao da nije ništa strašno. Ponovio mi je isto što i Adi, da sam preforsiran i da koljenu hitno treba odmor, baš kao i mom psihičkom djelu. 

Začudilo me to što na izlasku iz Mijatovog auta nisam izvukao osmijeh ugledavši aerodrom. Kad god idem u Split, osmijeh mi je od uha do uha, no ovog puta nije tako. Sav umoran sam tako obavio sve što sam trebao obaviti na aerodromu, od kupnje karte do ostavljanja prtljage i tih raznih provjera. Sjeo sam u čekaonicu i pričekao da najave moj let. Usput sam javio Jerku, mom najboljem prijatelju da ću ostati na kratko u njegovom stanu, da se moram malo odmoriti. Prvi puta da ne želim ići u Vinjane jer će me svi gnjaviti oko koljena, a i trebam vremena sam za sebe. Jerko će mi zasigurno praviti društvo kad god mi zatreba, a i Ivan je u blizini, kao i svi ostali moji dragi prijatelji. Mare i Kate će odmah dojuriti čim čuju da sam došao, a mama i tata će biti zabrinuti što im se nisam javio, što im uopće nisam rekao da ću ostati malo u Splitu.