VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXIX

~ Zadnjim snagama sad stojim tu pred tobom
dušu razdiru mi bure nemira ~

Ante P.O.V.

Kad sam saznao da je Matea trudna potonule su mi sve lađe. Osjećao sam se kao da mi je netko postavio skrivenu kameru. Sve što sam ikada želio jest da dijete koje raste u njenom trbuhu bude moje i samo moje. Vidio sam da ni njoj nije bilo lako, još k tome sve ono što je saznala o Tinu ju je dokrajčilo. Plakala je i plakala na mom ramenu dok sam je nježno milovao. Isplakala je dušu i tijelo. I ja sam ispustio jednu suzu, ovo sve je kao u seriji, kao da nije stvarno.

Kad sam se probudio više nije bila naslonjena na mom ramenu. Dozivao sam je misleći da je u kuhinji ili kupaonici, no stan je bio prazan, a moj glas je odzvanjao prostorijama. Posegnuo sam za mobitelom da je nazovem no ono što sam vidio mi je dalo ideju gdje je. Otrčao sam u auto i krenuo prema toj adresi nadajući se da neće napraviti neku glupost. Nadao sam se da još nije stigla ili da ću je sustići, no kad sam došao tamo ona je u plaču izašla iz zgrade. Pokušao sam doći do nje, no ona je primjetivši me samo nabila gas i otišla. Nisam niti znao što je saznala niti što joj je uopće na pameti da napravi. Zato sam je i pratio sve do centra gdje je parkirala auto i brzim hodom krenula prema kafiću u kojem radi Tin-Robert. Uspio sam je sustići, pa smo se izderali jedno na drugo pred cijelim Splitom. Prolaznici su nas samo gledali i čudili se, no nije me bilo briga. Samo mi je bilo stalo da ne napravi glupost. 

Otrgnula je svoju ruku iz moje i ušla u kafić. Stao sam na vrata i slušao što priča sa konobarom. Tin-Robert je dao jutros otkaz i već sutra se seli u Zagreb. Prokletnik! 

Matea je izašla van sva pokisnula. Tijelo joj se treslo, a lice joj je i dalje bilo blijedo. 

"Matea..." pošao sam za njom dok je ona šutirala nogom sve ispred sebe. Okrenula se lagano prema meni i podsmjehnula se, "Uštipni me za obraz Ante, molim te. Nadam se da je ovo samo noćna mora iz koje ću se uskoro probuditi." tihim glasom kaže, a ja je povučem za rame da stane. 

"Matea, sve o čemu trenutno trebaš razmišljati je dijete u tvom trbuhu. Pusti Tina, nek' ga đavo progoni. Savjest ga ionako sigurno već peče." stavim svoje ruke na njena ramena i ozbiljno joj kažem zaista misleći na to. Ako želi imati mirnu trudnoću i uopće roditi, mora pripaziti na sebe. 

"Kako možeš biti tako smiren?" višim tonom glasa pita i makne moje ruke sa njenih ramena te nastavi hodati. 

"Nemoj misliti da meni nije teško. Teško mi je gledati te ovakvu jer ti vidim u očima da se slamaš." nastavim hodati uz nju, a ona zastane na mjestu, "Da, dobro znaš kakve su mi oči dok se slamam, zapamtio si dobro." odbrusi mi i uđe u svoj auto glasno zalupivši vratima. Šutnuo sam nogom u gumu svog auta i lupio šakom u vrata opsovajući sve. Opet sam se prisjetio onog dana kad sam je ostavio mislivši da je tako najbolje za nju. Jednom prilikom mi je rekla da mi može oprostiti, no nikada ne zaboraviti i upravo je ovo način kojim mi daje do znanja da to nikad neće zaboraviti. Možda je to ono zbog čega će se udaljavati stalno od mene i ne dopuštati mi da joj priđem. Iako sam uvijek u njenoj blizini, ona me cijelo vrijeme gura od sebe. 

Ušao sam nervozno u auto i uputio se opet na onu adresu gdje je Matea bila prije nego li je došla do kafića. Zgrada gdje Robert živi sa svojom dugogodišnjom djevojkom Kristinom. 

Uljudno sam pozvonio na vrata čekajući da netko otvori. Opet pozvonim jer nitko nije otvarao, a onda pokucam glasno na vrata. 

"Robert!" viknem na vrata i probam ući, no bilo je zaključano. Kroz nekoliko sekundi na vratima se pojavi plavuša čiju mi je sliku sa Facebooka Mare poslala. Odmah sam je prepoznao da je to ta Kristina koju sam nazvao onog dana i koju je Mare otkrila. Da nema moje divne Mare, Matea bi i dalje bila sa prevarantom.