VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXI

~ Znam da sreća postoji
tamo gdje si ti ~

Ante Rebić P.O.V.

Opet sam naletio na prokleto crveno svijetlo na semaforu. Na sreću, odmah mi je zazvonio mobitel, pa sam se tješio time da tako neću gledati u prazno čekajući da se svijetlo promjeni u žuto. Da, uvijek krećem na žuto, nema ništa bolje od toga. 

"Molim?" javio sam se ne gledajući tko me uopće zove, a onda sam čuo da se ta osoba nakašljala, onako duboko, muški. 

"Pozdrav Ante, kako je koljeno?" olakšam kad čujem da glas mog trenera Adija. Pomalo se zamislim što da mu kažem jer ni sam si više ne znam dijagnozu postaviti. Sve što znam je da me ne boli više jedino zna popustiti u jačim trzajima. 

"Um... bolje, valjda. Nisam bio na pregledu od kad sam došao u Split, ali redovito vježbam i pijem neke tablete, pazim na prehranu, sve kako mi je doktor u Frankfurtu rekao." nakon što sam sve to izbrbljao konačno mi se upalilo zeleno, na žuto zbog poziva nisam stigao reagirati, ali sam zatim punim gasom na zeleno krenuo u jako dobrom pravcu. 

"Za vikend imamo jako bitnu utakmicu, nadam se da si svjestan toga. Upravnik me već upozorio na tvoje izostajanje, bilo bi najbolje da se oporavljaš ovdje, u Frankfurtu." zabacio sam glavu unazad i dalje pazeći kud vozim slušajući Adija na zvučnik mobitela. Uspuhnuo sam glasno jer mi je samo to trebalo. "Nadam se da razumiješ, ovdje ćeš dobiti svu potrebnu njegu, a i klupski doktori će ovdje te paziti za vrijeme treninga. Ako će reći da još nisi spreman, za vrijeme utakmice ćeš sjediti na klupi. Bolje to, nego da izostaješ." doda, a ja zakolutam očima. No, uskoro mi se oči zacakle ugledavši poznatu ulicu iz koje već imam pogled na Mateinu zgradu. 

"Da, dobro. Hvala na obavijesti, Adi." zahvalim mu se uljudno usput se parkiravši na parking pokraj njene zgrade točno ispred njenog auta što mi daje dokaz da je u stanu. No, nadam se da je sama, da nema onog prokletnika Tina. 

"Nadam se da si i stvari u glavi posložio. To je jednako bitno kao i koljeno. Što ćeš mi fizički, ako te nema duhom na terenu." kaže ozbiljno, ali se na kraju nasmije. 

"Upravo idem posložiti stvari na svoje mjesto." tiho prokomentiram sebi u bradu i pogledam, još uvijek sjedivši u autu, prema njenom prozoru. 

"Molim?" upita jer me nije dobro čuo, nisam imao niti namjeru da me čuje. "Ništa, ništa. Htio sam reći hvala još jednom što si mi omogućio ovaj odmor, znaš, koljeno je ozbiljna stvar i jedva čekam povratak na teren. Sutra ću onda na let za Frankfurt." jednako kao što jedva čekam ugledati Mateina dva zelena oka. Najdraže stvari su mi zelene; travnjak na kojemu igram nogomet i ona, njene zelene oči. 

"U redu, vidimo se. Javi se samo klupskom doktoru odmah za pregled." kaže na kraju razgovora i prekinemo poziv pozdravljajući se. Koliko god volim nogomet i uživam u svakoj minuti provedenoj na terenu, toliko volim i Mateu, koja mi je tako blizu, a opet tako daleko.

Konačno sam se našao ispred njenog stana i odlučno pokucao. Nisam niti htio isprobavati ključ jer sam bio uvjeren da je promjenila bravu kao što je rekla. Nakon što kucanje nije uspjelo, odlučio sam pozvoniti. Jednom, drugi put, treći put... Nestrpljivo sam stajao ispred stana već više od pet minuta. Možda je ipak otišla nekamo pješke, pomislio sam, no i dalje sam nastavio kucati. Kad sam opet shvatio da to ne radi, iz džepa sam dohvatio ključeve i iz prve uzeo onaj koji ide u njenu bravu nadajući se da nije promjenila bravu. Koja sam ja legenda, pomislim kad sam uspješno otključao vrata, a ona govori da će promjeniti bravu. Ona želi da ja dođem nepozvan i ovako iznenada k njoj, samo to ne želi priznati sebi, a kamoli meni. 

Tiho sam za sobom zatvorio vrata i zatekao se u mračnom stanu. Iako je bilo 16 sati i sunce još nije zašlo, stan je bio potpuno mračan. Rolete su bile spuštene i zavjese navučene koliko sam vidio iz hodnika. Nije je bilo ni u spavaćoj sobi, pa sam došao do dnevnog boravka već polako gubeći nadu da je u stanu. No, ugledao sam je kako mirno kao kakva beba spava na kauču.