VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXXVI

~ Ponovno su usne tvoje
drhtale k'o da se boje ~

Matea P.O.V.

Začujem kucanje na vratima sobe i okrenem se na bok kako bi vidjela tko stoji na vratima. Vrata se lagano otvore i proviri Marina glava. Njene plave oči su odmah zasjale pod svjetlosti i odmah su me podsjetile na Antu i našu prepirku. Vjerujem da je otišao u Frankfurt nakon toga, uvijek je tako. 

"Hej..." osjetim kako se madrac udubi i njen tihi glasić. Sve što mi je u tom trenutku bilo potrebno je mir, kojeg nisam imala. Nastavim gledati prema zidu i osluškivati sve te glupe aparate ispred sebe. 

"Kako si?" tiho opet upita, a u glasu joj čujem da se boji saznati odgovor. I ja joj ga se bojim dati jer iskreno, niti ne znam kako sam. Osjećam se prazno i dobro znam što je razlog tome. Taman kad sam prihvatila to malo biće u sebi i taman kad se potvrdilo da mu kuca srce, ono odjednom nestane. Čula sam sve razgovore doktora dok sam bila u komi i znam apsolutno sve. Zato sam se nekako kroz te dane dok sam bila za njih sve odsutna, za sebe sam razmišljala ne otvaravši oči jer nisam mogla. Samo je bilo pitanje kad će me taj svijet opet pozvati k sebi i kad ću otvoriti oči i ponovno se suočiti sa svima. 

"Ne znam." slegnem ramenima te ubrzo osjetim lagano bol u donjem dijelu trbuha kao i svakog puta do sad kad napravim neki fizički pokret, no ignorirala sam to. 

Čula sam Marin uzdah, vjerovatno nije znala što sljedeće reći ili savjetovati, a savjeti su zadnje što mi je potrebno. Samo trebam mir od svega i svakoga. 

"Ante je otišao u Frankfurt, ljut je." zaklopim oči i udahnem. Kao što sam i pretpostavila je tako. I da je ostao ne bi mu dala da se brine za mene jer smatram da mu je trenutno karijera jako bitna, a i znam da bez nogometa ne može živjeti. On je bez nogometa, kao ja bez njega. 

"Pretpostavljala sam." iskreno joj kažem i pogledam je. U licu joj se vidjela briga i želja da mi nekako pomogne, no odbila bi to. Znam da za sebe mogu najbolje se sama brinuti. 

"Kako život samo odjednom okrene stranicu..." kaže nakon par minuta tišine među nama. Znam na što točno misli. Misli na mene i na moje dijete koje je bilo u meni i jedino mi davalo nadu za bolje sutra. Možda nekad dođe to bolje sutra, možda je ono baš sutra jer riješila sam se loših ljudi, nadam se da ih neću vidjeti više nikad. 

"Da. Niti se ne nadaš tome." dodam i dalje gledajući u bijeli zid ispred sebe. Čujem šuštanje sa njene strane te pogledam prema njenom pravcu i ugledam je kako vadi neku kuvertu iz svoje torbice i pruži mi je. 

"Što je to?" upitam je zbunjeno, a ona slegne ramenima. Možda je od Ante?

"Najbolje je da ja sad idem. Dolazit' ću ti svakog dana po par puta i brinut' ću se za tebe kad izađeš iz bolnice." zakolutam očima na njenu izjavu. To je baš ono što ja ne želim čuti. Taman kad krenem reći da ne želim da se zaokupi mnome, zaustavi me, "Da nisi prigovorila! To nije bio prijedlog nego naredba." nasmije se, a onda i meni izmami osmijeh na lice. Priđe mi bliže i lagano me zagrli, te i ja njoj nekako uspijem nespretno uzvratiti zagrljaj. 

Mahne mi i izađe iz sobe popraćena glasnim treskom vratima. Čudno je to kako osoba za koju se najmanje nadaš ti daje nade više nego osobe koje znaš cijeli svoj život. U samo par riječi me obradovala više nego Jana u svih dvadeset godina što se poznajemo. Jana je sad osoba za koju više ne želim čuti, osoba čije ime se u mojoj blizini više ne smije spominjati i tu stavljam točku. Iznevjerila me, kao i moja majka koju ne želim više vidjeti. Napravila sam lošu odluku kad sam joj dala drugu priliku, koju je opet prokockala, no čovjek sam, griješim. Njoj kroz prste više progledati neću.