VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XL

~ Budi uz mene
jer ti, samo ti me možeš spasiti ~

Matea P.O.V.

Nakon prekrasnih par dana provedenih u Donjim Vinjanima u Antinoj rodnoj kući, bilo je vrijeme da njegovoj obitelji više ne smetam. Iako su oni govorili da im je drago moje društvo i da bi voljeli više vremena provoditi sa mnom kao djevojkom njihovog sina, smatrala sam da je bolje da za doček Nove godine budem u Splitu. Ante je, naravno, podržao tu odluku i odlučio se sa mnom vratiti u Split iako od njega to nisam zahtjevala. Obećao je svojima da će ih prije odlaska u Frankfurt svakako posjetiti još jednom, a njegovi roditelji su znali da ako proturiječe, opet će biti kako je odlučio, tako da ga ni ja nisam mogla odgovoriti od toga da ide sa mnom u Split. 

Kad sam otvorila vrata stana, kao da mi je netko udario šamar. Stan je bio užasno zagušljiv i mračan. Da je takav ostao još malo, vjerujem da ne bi davao naznake da u njemu netko živi, sav kisik bi nestao i sve bi se krenulo uništavati. Odmah sam odjurila do prozora i sve ih po redu otvorila iako je vani bilo hladno. Razvinula sam zavjese i podignula rolete kako bi stan bio svjetao i kako bi zrak lakše prostrujio čineći ga tako prozračnim. 

"Što je ovo?" začujem Antu iz hodnika te laganim hodom dođem do njega. Sa poda je podigao zgužvani papir te mi sjećanje na njega odmah udari još jedan šamar. Krene odmotavati papir, a meni bude slabo te samo zatvorim oči na tren i udahnem svijež zrak koji je strujio hodnikom čineći tako propuh od kojeg će me narednih tjedan dana boljeti glava. 

Uspjela sam se iskontrolirati da ne opsujem sve po redu, pa sam samo pratila Antinu reakciju dok je čitao Robertovo pismo koje mi je Mare dala u bolnici i koje sam igrom slučaja pronašla u svojoj torbi kad sam se vratila iz bolnice i odmah sljedećeg dana otputovala u Zagreb. U stanu praktički do sada nisam ni bila. Prespavala sam jednu noć, spremila kofer i otišla. Još je kofer ne raspremljen od onda kad sam se vratila iz Zagreba, Mare me odmah pokupila i odvezla u Donje Vinjane s idejom da iznenadim Antu, što mi je na kraju krajeva jedna od najboljih odluka u ovoj godini. Kraj je godine, možda je bilo i vrijeme.

Ante se cijelo vrijeme mrštio dok je čitao to pismo, a onda kad sam vidjela da će biti iznerviran, istrgnula sam mu ga iz ruke. "Nije vrijedno živciranja, Ante." rastrgam papir na komadiće i bacim ih u prvi koš za smeće koji mi se našao pod rukom. 

"Želim samo da ostavimo prošlost iza nas." ozbiljno mu kažem te sjednem na rub fotelje do njega. 

"Ja sam spreman na to, ako ti to stvarno želiš." 

"Naravno da želim. Ne želim više razmišljati o lošim stvarima, kao što sam i prije par dana rekla. Želim da zatvorimo neke teme i ne otvaramo ih više nikad." naslonim glavu na njegovo rame, a on mi pomiluje lice. "Onda neka bude tako." poljubim ga u obraz i ponovno se naslonim na njega. 

"Malo sam razmišljao noćas..." okrene glavu prema meni i obuhvati mi lice rukama. U očima mu je bila neka posebna iskra, vidjela sam u njima sve što mi treba. Ljubav, dobrota, vjera. Sve to u njemu, sve ono što njega čini posebnim za mene. Upitno ga pogledam s obzirom da nije dovršio rečenicu. Kad primjeti da ga upitno gledam, ne znajući o čemu je razmišljao, shvatio je da želim da to podjeli sa mnom, "Volim provoditi vrijeme s tobom." izvuče mi osmijeh jednom divnom, kratkom rečenicom gledajući me direktno u oči. 

"Ali to je nemoguće ako ćemo i dalje biti odvojeni kilometrima." opet kaže, a ja klimnem glavom svjesna toga.

"Ako misliš da..." i prije nego što dovršim rečenicu on klimne glavom, "Da, da, da. Želim da se doseliš k meni u Frankfurt i da tamo započnemo novu priču." Zatvorim oči i duboko uzdahnem saznajući da je to u pitanju. Tijelom su mi prošli trnci i sva sam se naježila iz nepoznatog razloga. Koliko god bila sretna što je ovo rekao i što mu u očima mogu vidjeti želju za time, toliko sam skeptična.