When dreams come true

2. PREPIRKA

CARLA P.O.V

Sjedam na suvozačevo sjedište i automatski zavežemem pojas. Iz džepa svojih širokih hlača izvadim mobitel i vidim par propuštenih poziva, ali ih odlučim ignorirati. Zatvaranjem Myinih vrata ja isključim mobitel i vratim ga u džep. Ona okrene ključ i bijesni motor Range Rovera se oglasi. Oduvijek je bila cura koja voljeli brze i bijesne aute. Općenito aute. Ja pak nisam od toga. Ja gledam izgled auta i smatram da je moj bijeli BMW jedan preljep, elegantan auto. Baš kao i njegova vlasnica.
Gledam ravno ispred sebe u cestu na kojoj se ispred nas stvara kolona u koju i same upadamo.
"Ljubavi, što si mi se ušutila?" - Mya mi se obrati pa promjeni brzinu upravljačem i stane zaobilaziti automobile.
"Ništa." - dobacim odmahujući glavom.
"Samo još uvijek ne vjerujem što smo upravo napravile." - nastavim, a ona se naravno nasmije i nasloni  na sjedalo pošto je ispred nas valjda milijun automobila i nismo u mogućnosti micati se.
"Pa jesi zadovoljna audicijom?" - upita me gledajući me u oči na što ja kimnem glavom.
"Zapravo, mislim da smo mogle biti još bolje. - ispravim se, a ona me pogleda suženim očima.
"Molim? Još bolje?" - pogledam u nju nakon tih ciničnih riječi.
"Da. Smatram da nisam dovoljno uvjerljivo pala nakon sto si me "ubila". - složim zračne navodnike iznad "ubila".
"Pala si savršeno! Dylan je to primjetio." - udari mi kontru, a ja se sladunjavo nasmijem. Istina primjetio je. Trkne me laktom.
"Pa kako ti se čini tvoj budući muž? - upita me podrugljivo nakon čega se nasmijemo glasno.
"Kakav budući muž budalo!? On je filmska zvijezda,a ja sam samo... Carla. - kažem i ispuhnem razočarano.
"Ne. Ti si najcool doktorica u LA -u. I također buduća filmska zvijezda." - pokuša me utješiti. Pritisne gas te se pomaknemo za par metara.
"Istina jesam! Barem ovaj dio s doktoricom." - dobacim ponosno.
"Sjećaš se naše opklade?" - brzinski me pogleda, a ja složim zbunjenu facu.
"Ne. Bilo ih je puno." - nasmijem se.
"Znaš ona da ću te upoznati s Dylanom." - sjetim se i kimnem glavom.
"Da da! Sjećam se." - dobacim i stavi ruke iznad glave.
"Pa dobila sam je." - ponosno i natjecateljski mi odbrusi. Ja samo kimnem glavom. Sve, ali ama baš sve pretvara u natjecanje.
"Jesi. A ja mogu na miru umrijeti znajući da me Dylan zamijetio i rekao da smo ga nadmašile!" - kaže fangirl u meni dok se Mya samo odvali smijati. Ubrzo joj se i ja priključim.
"Pa ti nisi normalna! Ti bi sad umirala kad smo ga već prebacile na našu stranu." - kaže jedva dolazeći do zraka od smijeha. Odmahnem glavom.
"Ne, naravno da ne bih. Ali ako se dogodi, barem bi umrla u miru, sretna." - i ja kažem jedva dolazeći do zraka. Stane pljeskati u ritmu svog smijeha, ponovno.
"Ti si, časna riječ, luda." - odmahnem glavom.
"Nisam. Samo kažem." - pokušam se obraniti. Ona kimne glavom još uvijek smijajući se.
"E, i onda ako umreš tu sliku koju sam danas slikala ću ti staviti kao onu malu slikicu što stave na grob. Znaš kod imena." - kaže važno pa me pogleda veselo.
"Mya ti si genije!" - dobacim i pljesnem rukama. Počne mi se smijati u facu.
"Joj, nije bolest sve što boli." - kaže gledajući u ovu kolonu ispred nas. Ponovno se pomaknemo tek za par metara.
"Ova vožnja će bome potrajati." - zavali se u ogromno sjedalo.
"Što je s tobom?" - zabrinuto upitam. Ona nikad nije... pa tako mirna.
"Mrzim gužvu. Hoću obarati svoj rekord u najbržem prolasku kroz tunel! A to ne mogu s ovim debilima ispred sebe!" - živčano pritisne trubu.
"Okej smiri se. 4 popodne je. Znaš šta to znaći?" - pokušam ju smiriti, a ona kimne glavom i bijesno se nasloni. Skvrći nogu i stavi ju na sjedalo.
"Molim te pričaj nešto. - iznervirano me zamoli. Kimnem glavom.
"Čekaj malo! Ja i dalje nisam svjesna da sam upoznala i glumila pred Dylanom O'Brienom i Thomasom Sangsterom! - idalje entuzijastično ponavljam tu rečenicu. Ona samo slegne ramenima.
"Thomasom kim?" - upita zbunjeno ne mičući pogled s kolone ispred nas.
"Onaj plavokosi ljepotan." - pokušam ju podsjetiti. Odmah okrene glavu prema meni na te riječi.
"Ti njega znaš?" - kimnem glavom.
"Budalo pa to je Newt iz Labirinta!" - nasmije se.
"Ahaaa!!!" - dobaci kad joj se poklope kockice u glavi.
"Onaj mali plavi?" - kimnem glavom.
"Samo što inaće nije mali." - kažem, a ona složi čudnu facu i kima glavom.
"Pa to sam primjetila." - kaže i sladunjavo se nasmije. To mi da povod da je malo isprovociram.
"Vidjela si kako te gledao?" - odmahne glavom i vrati pogled na gužvu.
"Vozi kretenu!" - kaže jako ljuto i ponovno jako zatrubi, a onda se pomakne za par metara.
"Vidjela si kako te gledao, priznaj!" - ponovim. Vrati pogled na mene.
"Da! Kao amaterku koja se pokušava dočepati uloge." - odbrusi mi, ali ja odmahnem glavom.
"A-a". - nijeknem i prekrižim noge.
"Nego kako molim te?" - brzo uzvrati i podboći se na svoju dignutu nogu.
"Kao da si bila tamo jedina. I kao da želi nešto s tobom! - kažem sigurno, a ona ralogaći oči.
"Stvarno si luda. Nije me gledao ništa drugačije od tebe." - suprotstavi mi se pa ponovno okrene glavu.
"Znam! Gledao te kao da te skida pogledom!" - okrene se i udari me po glavi toliko da mi zazvoni u ušima. Da...ovaj mislim da sam stvarno malo pretjerala.
"Ako ne prestaneš pričati nebuloze, odavde ćes pješice kući." - odbrusi mi i pomakne nas za još par metara.
"Dobro okej ne baš tako, ali stvarno te je gledao drugačije nego mene." - pogleda me nakon što to kažem.
"Da isto tako je gledao i onu ispred mene, i onih 500 još prije." - kaže iznervirano, ja odmahnem glavom.
"Ti si stvarno glupa. Lijepo ti kažem da mu se sviđaš." - pokušam joj objasniti istinu, a ona samo još ljuće ispuhne.
"Carla on me je vidio jedanput u životu i to na 10 minuta! Kako mu se mogu sviđati?" - brzo kaže. Slegnem ramenima.
"Pa ne znam ja. Isto kao i Dylanu.- na te riječi se okrene prama meni otvorenih ustiju.
"A znaći u tome je problem?" - kaže podrugljivo.
"U čemu? - kažem zbunjeno. Stvarno sam zbunjena. U čemu je problem?
"U tome što misliš da se ja sviđam Dylanu! Pa sad mješaš Plavokosog u ovo! A ne!" - kaže svoju nebulozu, a ja odmah odmahnem glavom.
"Ne mislim to budalo! Govorim ti istinu. A ustalom Dylan je mene nazvao ljepoticom!" - odgovorim joj.
"A mene njegovom novom najboljom prijateljicom! Čak je i uzeo moj broj mobitela!" - još podrugljivije mi se obrati.
"E šuti da znaš! Nećeš ti dirati mog Dylana!" - sad već ljuto kažem, a ona odmahne rukama.
"Neću dok ti ne spominješ Plavokosog! I još k tome izmišljaš." - ljutito kaže.
"Thomas! Njegovo ime je Thomas!" - kažem i ja povišenim tonom.
"Nek se zove kako hoće! Za mene je Plavokosi!" - prodere se.
"Pa vidiš! Čak si mu dala i nadimak!" - uperim dlanom u nju.
"Nisam! Nisam ga upoznala i ne znam kako se zove! Za mene je Plavokosi dok mi se osobno ne predstavi!" - još jače se prodere.
"Rekla sam da se zove..." - pokušam, ali me prekine.
"Šuti , samo šuti!" - pojača radio i tu prestanemo našu daily prepirku. Da, kažem daily zato što je ovo naša svakodnevnica. Uvijek se posvađamo radi neke gluposti.
Do kraja vožnje ja sam čitala nešto na mobitelu dok je ona pjevala i preticala aute.
[...]
Nakon što parkira auto do mojeg u naše dvoriste, odveže se, a zatim i napusti auto. Bijesno zalupi vratima i zaključa auto nakon što ja izađem. Ljutito odmaršira u kuću dok ja polagano pazeći na visoku petu i smijajući se uđem nakon nje.