When dreams come true

10. NAPAD

Mya P.O.V

Otključavajući vrata ureda ulazim u isti te odlagajući neke fascikle sjednem u svoju anatomsku fotelju. Otvorim fascikl i bilježnjicu s terminima te zaokružim ovaj prvi. Desed do dva je. Prvi klijent bi trebao doći svaki čas. Ustanem pa odem do aparata za kavu. Napravim jednu u svoju najdražu šalicu na kojoj je slika Carle i mene. Stavim malo šećera pa potom sjednem natrag u stolicu. Bit će ovo naporan dan. Imam dest zakazanih termina i mislim da će barem jedan od njih poći po krivu. Ne da mislim, znam. Otpijem gutljaj kave, ali me prekine kucanje na vratim.
"Naprijed." - odložim šalicu i nakon što u moj ured ušeta neka ženskica, rukujem se s njom.  "Odvjetnica Lewis." - kažem uljudno.
"Elisabeth Nigel. Ali možete me zvati Elis. - kimnem glavom.
"Sjednite, Elis." - pokažem rukom na stolicu koja se nalazi nasuprot mene.
"Ja sam baš skuhala kavu. Jeste Vi za jednu?" - odmahne glavom i zahvali se.
"Željela bih da ovo samo što prije riješimo." - kimnem glavom potom otvarajući fascikl. Na prvi slobodnu stranu napišem Nigel.
"Slušam." - ona duboko udahne.
"Malo mi je teško o ovome govoriti." - pogne glavu i pogleda u pod.
"Samo se smirite. Radim s ovakvim slučajevima već godinama. Također, ja sam privatna odvjetnica. Nema šanse da se vaša priča ikuda proširi." - kažem joj u nadi da ću je utješiti, a ona pogleda u mene i kimne glavom.
"Toliko mi je drago što ste žena. Ne mogu Vam ni opisati." - ja se toplo nasmijem.
"Nemojte se uopće ustručavati. Možemo prijeći i na ti. Razgovarajte sa mnom kao da sam Vam prjateljica." - ona se nasmije.
"Dobro. Pokušat ću." - kimnem glavom.
"Kad god ste spremni." - duboko udahne.
"Želim... Želim prijaviti muža." - kaže nesigurno, drhtavim glasom. Potvrdno kimnem glavom te zapišem to.
"Koji je povod toga?" - ona me pogleda tužnim pogledom.
"On... on me zlostavlja." - pogledam u nju pa potom u papir gdje to i zapišem.
"Žao mi je, ali moram pitati... Imate li dokaza? Nije da Vam ne vjerujem, već ne možemo ići u prijavu bez dokaza. Jednostavno nema smisla." - pogleda me te prođe palcom ispod oka. Time skine veliki sloj korektora i ispod oka se ukaže velika modrica. Ja ju brižno pogledam.
"Gospođo koliko ovo traje?" - slegne ramenima.
"Dosta dugo. Ali jednostavno, sada je prevršilo sve mjere. Ne bira sredstva. Ubija Boga u meni čime god stigne." - rastužim se na tu rečenicu. Nitko, ali nitko nije vrijedan krvničkog izkaljavanja, još pogotovo ako je to osoba koju voliš. Ili bi barem trebalo biti tako.
"Ali ono najgore je to što..." - zajeca i zamuca. "To što to radi ispred našeg četrnaestogodišnjeg sina." - zapišem sve to, a potom je pogledam duboko u oči. Te su oči pune tuge i bola. Takvo nešto jednostavno ti razori srce. Uzašno. Još pogotovo ako imaju i dijete zajedno. To je ipak neki plod međusobne ljubavi.
"Jeste li bili na policiji?" - upitam križajući noge ispod stola. Ona odmahne glavom.
"Nisam se usudila." - pogledam je.
"Zbog batina?" - odmahne glavom.
"Ne. Bol od ti udaraca ne boli ni približno kako bi me bolilo da je krenuo na dijete. Ne mogu riskirati da nešto napravi njemu." - ralogačim oči.
"On je u stanju napraviti sve. I ne boji se posljedica." - zapišem i vratim pogled na nju.
"Molim Vas, preklinjem Vas. Pomozite mi." - uhvati me za ruke. Ja odlučno kimnem glavom.
"Dat ću sve od sebe da Vas i dijete odvedem od tog monstruma!" - kažem još odlučnije i stisnem je za ruku.
"A što mi je za činiti?" - upita nesigurno.
"Dat ćete izjavu, sve ovo što ste meni ispričali ispričat ćete policiji. Pokazat ćete modrice. Zatim ćemo ga tužiti za zlotavljanje i nasilje u obitelji." - kimne glavom.
"Je li maleni ikad vidio napad?" - spusti glavu, a zatim i lagano kimne njome.
"Znam da će čudno zvučati, ali drago mi je. Imamo svjedoka više." - beživotno se nasmije.
"Ali što će biti samnom? Ja se poslije ovog ne mogu vratiti kući. Raskomadat će me." - kaže utučeno. Prekrije lice rukama i zajeca glasnije
"Naravno da nećete. Ja ću nazvati... - izvadim mobitel iz džepa.
"Tajnu udrugu tj. kuću za zlotavljane žene." - pogleda me začudeno.
"Znam na što mislite. Tajna je. Nemoguće je da dođe do Vas." - kimne glavom.
"Ali... David?" - pogleda me suzbih očiju.
"I on će ići s vama. Nikad ne bih mogla odvojiti dijete od vlastite majke." - stisne mi ruku.
"Hvala Vam gđice Lewis. Hvala Vam do neba. Hvala! Doživotni sam Vam dužnik." - ja se nasmijem i okrenem Službu za zlostavljanje žene. Ona nije prva koja mi je došla s ovakvim problemom. Nasilje u obitelji je sve češće i to me stvarno brine. I rastužuje.