When dreams come true

24. ODMAH GLAVOM

Carla P.O.V

Nakon što Thomas, doslovno, izvuče Myu van iz sobe, u njoj ostanemo samo ja i Dylan. Nivo neugodnosti i tišine bio je nenormalan. Srce mi je jače zakucalo. I što sada? Što da kažem? Da kažem nešto uopće? Moj pogled bio je pripijen uz jednu zamišljenu točku na stolu, sve dok on nije prekinuo tišinu.
"Što te muči?" - treznem se iz svog dubokog razmišljanja. Slegnem ramenima i ispuhnem.
"Nešto te muči. Vidim to. Reci mi." - ponovno slegnem ramenima.
"Što dalje, Dylane?" - on odmahne glavom i namršti se.
"Kako misliš što dalje?" - idalje me zbunjeno pogledava.
"Ne pravi se glup Dylane. Što ćemo dalje, ti i ja, naš odnos?" - on baci ruke u zrak i slegne ramenima.
"Ne znam. Što ti želiš?" - pogledam ga u oči. Njegov pogled izjedao me.
"Ni sama ne znam. Momentalno?" - on kimne glavom.
"Želim da nastavimo snimanje. Želim da se ništa od ovog nije dogodilo". - vidim da naglo proguta slinu.
"Čekaj... čekaj." - prekine me i pruži ruke na stol.
"Ti hoćeš reći da žališ jer se sinoć ono dogodilo?" - slegnem ramenima.
"Možda i žalim, da." - on ispuhne kroz ciničan smijeh. Odmahne glavom.
"Zajebavaš li me?" - odmahnem glavom.
"U tom trenutku ne žalim, Dylane. Sada? Možda malo." - i ja pružim svoje ruke na stol. Sjedili smo jedan nasuprot drugog, bilo je kao u nekoj sudnici.
"Okej. Dobro. Wow, Carla." - lupi rukama po stolu.
"Što? Što je sada?" - podignem lijevu ruku sa stola i okrenem dlan prema njemu u znak pitanja.
"Znaš što? Mislio sam da si jebeno drugačija." - ralogačim oči. Odbrusi mi kao malenoj napaljenoj klinki i to me pogodi, jako.
"Ja jesam drugačija! Što mi fali?" - već pomalo bijesno mu se obraćam.
"Kako ne razumiješ? Pametna si, vrlo, znam to." - pomalo ranjivo se odmicao od stola.
"Dylane, slušaj. Mislim da si u ovom momentu ne mogu priuštiti vezu s tobom. - ponovno ispuhne.
"Zašto ne? Što mi fali?" - prođem rukama preko lica, sada već malo jako isfrustrirano.
"Ništa, Dylane. Ništa ti ne fali, savršen si. U tome i jest problem." - zaljubljeno se nasmijem i ispuhnem, ali tako da on ne vidi to.
"Ne razumijem. Ne razumijem vas žene i nikada neću." - okrene se prema zidu na stolici. Okrene se par puta oko svoje osi, a zatim se opet okrene prema meni.
"I što sad?" - odmahnem glavom zbunjeno. On udari šakom po stolu, a zatim ju opusti i položi svoj dlan na stolu.
"Gledaj, Carla. Neda mi se. Neda mi se da me ti jebeno zajebavaš. Ni ti, niti bilo tko drugi. Stvarno." - osjetim kako hladnoća prođe mojim tijelom.
"Reći ću ovo sada pa me saslušaj, ne volim se ponavljati. Ako želiš, ako ti je stalo do mene, pa makar mrvicu." - jače raširim oči i pogledam u njegove. Bile su gotovo crne, nisam mogla raspoznati zjenicu od šarenice. Bio je ljut, o bio je ljut i to jako.
"Zadnja djevojka koja me nasanjkala, dobro je to radila i dobro je znala što radi. Bili smo zajedno jako dugo, točno toliko da me uspije natjerati da je volim i da joj vjerujem. Ukrala je enormnu količinu mene, mojih stvari. Trebalo mi je dvije godine da se izvučem iz jebene deprijesije i uspio sam, zbog ovih ljudi, Thomasa i Filipea. Oni su moja obitelj, moje sve. Od tada ni jednu ženu nisam pustio blizu kao što sam tebe." - osjetim da mi se u očima nakupljaju suze. Kako netko može povrijediti ovakvog čovjeka? On je... on je kao mali psić. Trebaš ga voljeti i maziti, a on će ti za uzvrat biti lojalan i voljeti te.
"Pomislio sam, zapravo prvi put kada sam te vidio, onako stisnutu na audiciji, ova djevojka je posebna, drugačija. I jesi, stojim iza toga. Ali ti kao da mi uporno dokazuješ da nisi vrijedna truda. Jesam li stvarno toliko nebitan u tvome životu?" - pogleda u mene teško disajući. O Bože, kako to može pomisliti, da je nebitan. Cijeli život sam posvetila njemu, znam svaku jebenu sitnicu o njemu, nešto što ni on ne zna.
"Dylane, ja..." - odmahne glavom ljuto, ne dopusti mi da završim.
"Samo mi jebeno odgovori na prokleto pitanje! Jesam li ti toliko nebitan u životu?" - prodere se, a jedna suza se spusti niz moj obraz. Odmahnem glavom, potiskajući vodopad iz očiju.
"E vidiš, tako se ponašaš." - progutam. Teško. Jedva.
"Želiš li sad ti poslušati mene?" - kimne glavom i prekriži ruke na prsima.
"Posvetila sam svoj život tebi. Pratim svaki portal, magazin, sve, samo da ne bih propustila jedan detalj o tebi. Volim te više od bilo čega na svijetu. Misliš li da bih došla na audiciju za neki skroz desni film da mi ona plava luđakinja nije rekla da ćeš ti biti tamo? Ja nisam glumica, Dylane. Ja ne znam glumiti." - on odmahne glavom.
"Ti si odlična glumica Carla. Imaš to u sebi, ne moraju svi ići na fakultete, neki su prirodno nadareni." - uhvatim ga ta ruku napinjući se preko stola.
"Ne prekidaj me!" - podviknem. On kimne glavom.
"Poanta priče je, Mya je talent. Mya želi glumiti. A ja? Ja želim tebe. Mya želi glumu, ja glumca. Razlika je."
"I što te sputava da me uzmeš? Servirano je na srebrnom pladnju, što jebeno čekaš?" - stisne moju ruku. Duboko udahnem.
"Dylane, ja ne znam voljeti." - spustim pogled na pod. Pusti moju ruku i promeškolji se na stolici. Ja polako podignem svoj pogled i spojim ga sa njegovim.
"Ne znam ni ja. Ali možemo zajedno naučiti, Carla. Zajedno smo jači. A i ne možeš to sama naučiti, treba ti neko na kome ćeš se učiti." - odmahnem glavom.
"Neću se jebeno na tebi učiti. Nema šanse. Ne želim te povrijediti. Ne opet." - on odmahne glavom sada.
"Povrijedi me, boli me briga. Ti si vrijedna svega. Zgazi me, išćupaj mi srce samo budi jebeno moja Carla! Molim te." - te zadnje dvije riječi jedva izusti. Nakon toga me nježno pogleda u oči, a ja? Ja jebeno odmahnem glavom. Ja glupaća odmahnem glavom, ne znajući šta ću time proizvesti i započeti. Kakvu ću lavinu pokrenuti. Ne znajući da ću jednim jebenim odmahom glave otjerati osobu do koje mi je najviše stalo. Otjerala sam ga. Otjerala sam ga od sebe. Možda zauvijek.
Naglo skoči i krene prema vratima. U tom trenutku na vratima se pojave Thomas i Mya. On samo prođe pored Mye i napusti sobu, a po tresku vratiju zaključim, i studio.
"Što smo prekinuli?" - odmahnem glavom, osjećajući da suze natapaju moje lice. Istrčim iz sobe i uletim u kupaonicu skrivajući se od svih.