When dreams come true

33. THOM-THOM

Thomas P.O.V

"Zezaš me? Tara?" - pustim Myinu ruku i približim joj se par koraka.
"Pa zar frizura toliko promjeni čovjeka? Da ga ni ne prepoznaš?" - nasmijem se od srca i u idućem trenutku se nađemo u čvrstom zagrljaju. Osmjeh mi je tirao na licu, a sreća je nadjačala zabrinutost.
"Što sam propustila?" - i Mya nam se primakne čineći par koraka unaprijed.
"Mya, ovo je moja stara prijateljica Tara iz London dana." - njih dvije se rukuju i upoznaju. Prekrižim ruke na prsima i stanem u malo šiti stav idalje se smješkajući.
"Ti u L.A - u?" - ponovno se obratim Tari.
"Dragi moj nismo se mi vidjeli jako dugo. Štošta se promjenilo na listi mojih prioriteta. Završila sam glumačku akademiju i evo me, u lovu na svoju prvu veliku ulogu." - veselo mi ispriča sve.
"Za ne povjerovati. Moja Tara završila glumačku akademiju? Ne vjerujem. Jesam te maltretirao da vježbaš samnom, ali draga moja ova je novi nivo." - kimne glavom.
"Zahvaljujući tebi shvatila sam da nisam za ekonomiju i da uživam i volim glumu." - nasmijem se još iskrenije. Oči su mi prikovane za tu brinetu s kosom do ramena. Glavom mi plove uspomene koje smo stvarali prije no što su se naši putavi razišli. A na pamet mi padne i onaj dan. Dan kada sam sve okončao s njom. Dan kada sam je napustio i kad je ona napokon odustala od svega.

Flashback

"Thomas ne! Smislit ćemo nešto." - govorila je brišući suze sa svojih natopljenih obraza.
"Ali Tara, ja odlazim na drugi kontinet. I sama si svjesna da ne možeš napustiti faks preko noći i otići samnom u nepoznato. Neću ti dopustiti da odustaneš od svojih snova kako bi samnom ganjala moje. To je prvo sebično od mene, a onda odvratno." - odmahne glavom i lijevu ruku zaustavi ispod svog nosa. Još jedanput odmahne glavom plačući još više i snažnije.
"Thomas ne želim te izgubiti. Ne mogu. Ne mogu bez tebe. Pričekaj nekoliko dana, ispisat ću se i idem s tobom." - sada ja odmahnem glavom.
"Ne dolazi u obzir. Ako ovo s L.A - om ne uspije, ako već svoju budućnost uništim, nikada si ne bih oprostio da uništim i tvoju. Ne bih to mogao podnjeti Tara. Previše te volim da ti to dopustim." - još glasnije zajeca. Rukama prekrije lice, a ja pogled spustim na njezina ramena koja su se podizala i spuštala u ritmu plača.
"Vidi ako... Ako stvarno to želiš onda... Nazvat ću Filipea i reći mu da odustajem od ugovora." - u sekundi me prostreli svojim suznim pogledom i tek tad odmahne glavom vrlo histerično.
"To također nije opcija. Ideš u taj jebeni L.A. i ganjat ćeš svoje snove! Da te natjeram da ostaneš, to bi bilo krajnje sebično od mene, Thome." - ispuhnem teško. U glavi mi je sto stvari, sto scenarija. Boli me ova situacija. Moram otići u nepoznato i za sobom ostaviti ženu koju istinski volim. Volim ju najviše na svijetu. Vidim život s njom, vidim nju u svojoj budućnosti i samo nju. Ali jednostavno to sada nije izvedivo. Ona mora završiti fakultet, mene čeka jebeni ugovor u Americi. U meni se lome dvije stvari koje volim potpuno jednako, ali jednu moram izabrati. Ne znam što ću.

[...]
Već nekoliko mjeseci boravim u svom novom domu u Americi. Moram reći da je ovdje svijet drugačiji. Iako je sve glamuroznije i itetako sunčanije od Londona, nekako je u isto vrijeme i tmurnije te umjetno. Prenapuhano, to je prava riječ. Počeo sam sa snimanjem svog prvog filma, osjećam se nevjetojatno. Napokon radim ono o čemu sam dugo sanjao. Napokon živim svoj san. U samo nekoliko tjedana koliko sam ovdje, sklopio sam toliko prijateljstava i razmijenio toliko kontakata s ljudima koji se viđaju samo na TV-u. L.A zbilja jest nešto posebno. Također, tako izoliran od svih, od nje, shvatio sam da nisam pogriješio. Ne mogu reći da mi ne nedostaje, nedostaje mi beskrajno. Ono što mi ne nedostaje je konstatna obaveza i briga o nekome. Koliko god sebično zvučalo, mislim da sam učinio pravu stvar stavljajući sebe na prvo mjesto jednom za promjenu. Napokon sam shvatio jačinu tvrdnje "Sebi si najbitniji". Također, shvatio sam da su veze na daljinu obično sranje. Shvatio sam da patim, gledajući ju na onom malom ekranu svakih nekoliko dana. A i ona je patila. Nitko neće patiti zbog mene, naročito ne ona. Zato sam danas odlučio da je našoj vezi došao kraj. Bolit će, bolit će kao pakao. Ali, radim ovo jer je to najbolje za oboje.
Poziv na Skypeu danas je posebno dugo zvonio. Na sekundu, pomisio sam da se neće javiti. Taman kad sam htio prekinuti, na ekranu se pojavila njezina čupava glava.
"Hej ljubavi. Oprosti, zaspala sam." - nasmijem se. I vremenska razlika je bila jedan od elemenata koji je otežavao našu vezu na daljinu.
"Žao mi je što sam te probudio. Stvarno." - odmahne glavom trljajući oči sneno.
"Sve je u redu. Kako si? Kako napreduje film?" - kimnem glavom i počeškam se iza uha.
"Dobro je. Napredujemo, polako, ali sigurno." - nasmije se.
"Jako mi je drago zbog tebe, znaš." - kimnem glavom.
"Znam, naravno da znam. Ti? Kako si ti? Kako je završio onaj ispit?" - zijevne i time odgodi odgovor na pitanje par sekundi.
"Sve sam prošla. Završila sam godinu." - nasmije se zadovoljno. Čestitam joj.
"Razmišljala sam. Budući da sada imam pauzu od par mjeseci, što kažeš da dođem u posjet? Bi li ti to bio teret?" - odmahnem glavom i progutam nervozno.
"Ti mi nikad ne bi bila teret. Ali Tara ima nešto... Što ti moram reći." - osjetim kako mi se dlanovi preznoje. Lijeva noga počinje skakutati od nervoze, a gutanje postaje sve otežanije.
"Postoji druga. Žao mi je. Oprosti što sam te zavlačilo. Nadam se da možemo ostati prijatelji, stvarno bih to volio." - smišljena laž izleti iz mene bez puno ramišljanja. Kamen padne s mog slomljenog srca, ali također me zaboli to isto srce jer znam da sam njezino srce upravo slomio u tisuću komadića. Suze joj se nakupe u očima, jedna i sklizne niz lice. Kimne glavom i bez riječi završi poziv.

End of flashback

To je bilo zadnje sjećanje na nju. Ostavio sam ju kao psa, ali nije se dala pokolebati. Stoji ovdje preda mnom i blista, uistinu blista.
"Žao mi je što prekidam divan razgovor, ali moramo se vratiti unutra. Filipe je pogledao Tarinu audiciju." - Mya nas prekine i prva šmugne natrag u sobicu. Tara i ja učinimo isto idalje vodeći razgovor.
[...]
"Čestitam i dobro došla!" - svi zaplješćemo i pozdravimo se, a onda krenemo izlaziti iz sobice.
"Nego, gdje si, mislim na kojem dijelu grada?" - upitam Taru.
"Znaš gdje je tunel?" - kimenm glavom potvrdno.
"Prođeš tunel, dvije ulice pa desno. U toj ulici sam pronašla divnu kuću." - nasmijem se zadovoljno.
"Onda si ti dosta blizu curama. Jel' tako Mya?" - ne nazovem je ljubavi kao i inače. Ne znam, nešto mi nije dopuštalo to.
"Hm? Ponovi, što si pitao?" - nezainteresirano se okrene prema nama. Isključila se iz razgovora skroz, slušala je samo svoje misli. Znala je to vrlo često raditi, pogotovo kad joj ne bih pružao svu svoju pažnju. Sada sam je pružao Tari i to joj nije odgovralo.
"Kažem da ste Tara i vi blizu. Ona je dvije ulice nakon tunela. Možda bi se mogle dogovoriti da zajedno idete na posao, znaš da uštedite skupo gorvio." - Tara veselo kimne glavom.
"Da pače. Voljela bih to. Genijalna ideja Thom!" - Tara cikne veselo. Mya kimne glavom i lažno se smješkajući pogleda u mene. Osmjeh joj se izgubi s lica, a pogledom me prostrijeli kao samostrijelom. Da je pogled mogao ubiti, ja bih odavno bio mrtav.
"Što radiš popodne, danas?" - upita me Tara idalje veselo. Odmahnem glavom.
"Ništa posebno." - veselo pljesne rukama.
"Što kažeš da popijemo kavu? Ono da nadoknadimo propušteno vrijeme." - kimenem glavom potvrdno.
"Što kažeš oko šest? Više je navečer, nego popodne. Moram još nešto obaviti prije toga." - nadoveže se.
"Može. Odgovara mi. Znam jedan kafiću u blizini." - Tara kimne glavom i nasmije se.
"Vidimo se Thom-Thom." - prva napusti studio. Isto napravimo Mya i ja, ja naravno pridržavši joj vrata, a ona poklanjajući mi ubitačne poglede.