When dreams come true

28. TAJNA

Carla P.O.V

Malo je falilo da nisam umrla u tom wcu. U tih dvadeset sekundi prevrtila sam svaki, kunem se, svaki djelić svoga života. Suze su mi tekle niz obraze, ali... smješak mi je istovremeno skakutao po licu.
Trudna sam.
Znala sam ponekad razmišljati kako će to izgledati, s kim će biti, hoće li mi dijete biti lijepo... Ali evo, jedino što osjećam je šok. Sve emocije su mi pomješane u jednu veliku oluju koja putuje kroz moje tijelo. Ne znam što da mislim, zapravo ne mislim. Ne mislim ništa. Istina je, ono povraćanje nije bilo zbog stresa. Koristim lijekove koji mi pomažu s anksioznosti i stresom. Mjesečnica mi je kasnila, svega par dana, ali primjetila sam promjene na sebi. Čas bih se smijala, čas bi mi se plakalo. Sve se poklapalo. Jutranja povraćanja, počela sam i više jesti, a inaće mi stvarno nikada nije bilo do jela. Sumnjala sam na ovo, ali definitivno nisam dovoljno jako spremila za ovaj šok.
Poklopim školjku i sjednem na nju. Obrišem rukom lice i još jedanput pogledam u test. Dvije crtice. Jasno kao dan. Teško udahnem i glasnije se nasmijem. Prekrijem usta dlanom. Nosim živo biće u sebi, tu ispod mog srca. I tako još devet mjeseci. Uhvatim se za trbuh i nasmijem se. Presretna sam, ali u isto vrijeme prestravljena. Što dalje? Što dalje da radim? Nisam trudna s bilo kime, lako se povežu dva i dva. Nosim malog Dylana O'Briena ili malu Carlu, ne znam točno. Ali što god da je, savršeno je. Jedina stvar što nije savršena je odnos mame i tate. To bi valjalo ispraviti. U ovoj sitaciji pod hitno.

[...] Idući dan, studio.

Uzmem torbu sa stola te krenem izaći iz sobe. Mya je izašla par sekundi prije mene vođena Dyalnom. Ne znam što njih dvoje imaju na umu, ali pitat ću je. Kasnije ionako moramo razgovarati. O itekako moramo. Sinoć joj nisam mogla reći. Jednostavno nisam mogla. Nisam spavala cijelu noć. Cijelu cjelcatu noć smišljala sam tekst, scenari kojim da joj to saopćim. Onda sam pokušala smisliti kako da to kažem Dylanu... došla sam pa, nigdje. Nisam se uspjela pomaknuti s mrtve točke. Ne znam kako, kojim riječima, kojim tonom. Strah me prvo Myine reakcije, onda Dylanove. Ne znam šta da radim, ne znam kako da živim s tim. Anksioznost me sada pucala više neko ikada, a tablete nisam pila zbog bebe. Ne želim neke nus pojave.
Tako zamišljena ni ne primjetim da je ispred vrata sobe bio kabl koji je trebao Filipeu za kamere i gluposti. Ne znam nisam ga slušala. Ja ovako spretna, popiknem se i umalo padnem. Uspijem se zadržati na nogama, no moja torba ispadne. Iz nje mi ispadne novčanik, naočale i neke gluposti. Podignem to sve i već krenem izaći kad me zaustavi Thomasov glas.
"C... Carla?" - jedva promuca. Okrenem se prema njemu, a kad vidim scenu iza sebe, zacrni mi se pred očima. Thomas je stajao, ukočen, držajući moj test za trudnoću. Da, znam, pametnjakovića, stavila sam ga u torbu. Nisam ga mogla baciti u smeće, ne u bolnici. Netko bi vidio. Jesam li ga se mogla otarasiti sinoć, o mogla sam. Jesam li, očigledno ne!
U roku mili stotinke skočim do njega i uzmem mu taj magični štapić s plavim poklopcem. Gurnem ga duboko u dubine svoje torbe, a svi znamo kakva je ženska torba. Vjerojatno i zmija ima unutra. On krene nešto reći, no ja mu poklopim usta dlanom. Odmahnem glavom i povućem ga za ruku. Brzo ga uguram u malenu svlaćionicu desno te zaključam vrata. Uvjerim se da nas nitko nije vidio pa se okrenem prema njemu. On opet pokuša nešto reći, ali ja ga ušutkam podizanjem svoga prsta.
"Mogu li ti vjerovati? Tvojim životom i svime što imaš?" - bez oklijevanja kimne glavom, a ja olakšavajući ispuhnem.
"Sad reci, ali tiho, molim te. Ne želim skandal, ne još." - on kimne glavo. i prođe rukama po licu pa i kroz kosu.
"Jel' to ono što mislim da je? Kao..." - napravi rukom pokret oko svog trbuha. Ja kimnem glavom, a on prekrije usta dlanom.
"Je li tvoj ili?" - kimnem glavom.
"Ne brini, Mya nije trudna." - nasmijem se jedva.
"Ne, ne to. Nebitno. Carla što se dešava?" - slegnem ramenima. Nakon dugog poguravanja suza, prepustim se. Pustim da se slijevaju niz moje obraze. Teško mi je. Jako. Nisam zamišljala svoju prvu trudnoću ovako. I nisam mislila da će prva osoba koja će to saznati biti maleni Newt iz Labirinta. U što mi se život pretvorio?
Iznenadim se na Thomasovu reakciju. On me samo zagrli, onako iskreno, utješno, davajući mi potporu. Nikada nisam mislila da jedan zagrljaj može biti ovako moćan i govoriti ovoliko. Ali, izgleda da može. Udaljimo se nakon par sekudni.
"Je li znaš... pozitivan? Kaže li se tako? - jedva kimnem glavom, a on se nasmije. Ponovno prekrije usne dlanom, ali ovaj put od sreće. Vidim to na njemu.
"Znam da si sad pun pitanja. Pitaj slobodno. Ionako ćete svi saznati, prije ili kasnije. Ne mogu zauvijek skrivati trbuh." - on me uhvati za ramena i nasmije mi se.
"Slušaj, ne znam ništa više od tebe. Tj. ne znam ni približno kao ti. Znam da je u tebi maleno biće, to jedino. Ali, želim da znaš da na mene možeš računati u svakom mogućem trenutku? Jasno?" - Thomas mi kaže stiskajući mi ruku nježno. Kimnem glavom uz osmijeh i još jedanput zajecam. Blago Myi s ovakvim dečkom. Blago meni s ovakvim prijateljem.
"Thomas, jebeno ti hvala." - čvrsto ga zgrlim.
" I znaj da je tvoja tajna uz mene sigurna." - kaže mi na uho, a ja ga još jače stisnem. Udaljimo se.
"Ne znam što ću." - on kinme glavom i protrlja bradu.
"Jesi 100% sigurna? Jesi bila kod doktora?" - upita brižno, a ja odmahnem glavom.
"Ići ću, ali ne mogu to sama. Moram reći Myi..." - on kimne glavom.
"Ako želiš mogu i ja ići s tobom. Nije problem." - ispali kao iz topa šireći ruke. Nasmijem se.
"Hvala ti do neba i natrag ok? I tako još milijun puta." - sad se on nasmije.
"Hej ludice, čemu služe prijatelji?" - upita me i postavi se na nogu.
"Pa sigurno ne da te vode kod ginekologa." - oboje se nasmijemo.
"Zašto ne? Prijatelj je prijatelj. U svim situacijama." - kimnem glavom.
"Blago meni s tobom kao prijeteljem, iskreno." - on se nasmije.
"Ha, i ja kažem." - kaže sarkastično.
"Pretvaraš se u Myu! Prestani odmah!" - udarim ga lagano u rame.
"Slušaj, ovaj..." - počeše se po glavi.
"Ne znam pita li se ovo, ali evo znatiželja je ubila mačku, možda će i mene... ali..." - znam što se sprema. Čitam ga kao otvorenu knjigu. Ali, što ću, sad kad zna sve mora znati i čije je to dijete u meni. Barem da mi malo tereta spadne s leđa.
"Je. Dylnovo je." - on kimne glavom i ponovno nervozno prođe kroz kosu.
"Jebi ga. Duboko sam zaglibila." - on odmahne glavom.
"Ne brini, sve će biti u redu. Ti ćeš biti super mama, a Dylan super tata." - pokuša me utješiti, a ja se cinično nasmijem.
"Je, još kad se on ne bi derao na mene i tražio neke zamjene uloga, možda bi i bili." - spustim pogled na pod.
"Pusti glupana! I ti i ja i ona moja luda Mya znamo da te voli više od sebe. Zaljubljen je u tebe od prvog dana, ma daj čovječe." - opet ponovim istu stvar od maločas.
"Da, ali dijete je u pitanju. Nije više šala." - kažem zabrinuo, a on kimne glavom.
"Znam. Ali, kažem ti. Znam tu budalu. Bit će presretan. Reci mu što prije, sve će bit u redu." - kimnem glavom i protraljam svoj potiljak.
"Nadam se." - prekrižim srednji prst preko kažiprsta. Ispuhnem tužno i spustim pogled na pod.
"Carla?! Carla, gdje si pobogu?! Carla!!!!" - cimnem se na zvuk njezinog glasa. Pogledam u Thomasa koji protrelja dlanove.
"Reci da smo nosili kostime za Filipea. Prati me i sve potvrdi."- on kimne glavom. Što tiše sam mogla otključam vrata. Otvorim ih pa izađem iz sobe. Mya me čudno pogleda, a onda i još čudnije kad iza mene izađe Thomas. Suzi oči sumnjičavo.
"Jesi li me upravo prevario s mojom najboljom prijateljicom..." - odmahne glavom.
"Sestrom?"- oštro pruži prst prema Thomasu. On razlogači oči, a onda kroz ciničan smijeh odmahne glavom.
"Budalice. Nosili smo neke kostime za Filipe. Ali je soba premala pa ne možeš unjeti ništa ako ne zatvoriš vrata." - idalje nas gleda sumnjičavo, ali kimne glavom. Svoju lijevu ruku položi na gips. Napravi čudnu facu.
"Boli te?" - upita ju brižno. Ona kimne glavom i složi tužnu facu. On dođe do nje i lagano je zagrli. Spusti jedan nježan poljubac na njezinu kosu.
"Proći će, ok?" - utješi je kao malo dijete dok ga ona samo snažno zagrli. Čudno mi je to reći jer je to Mya, ali oni su toliko slatki da je to nevjerojatno. Divni su, doslovno. Nadam se da ćemo i ja i Dylan jedanput ovako izgledati i tješiti naše malo dijete.
"Hajde! Odvest ću te doma i dati ti tablete protiv bolova." - kažem joj, a ona kimne glavom. Uhvati Thomasa za ruku.
"Molim te idi samnom, Carla sad ide na posao, a ja ne želim biti sama." - on kimne glavom u osmijeh.
"Može. Idite vi, ja sam odmah iza vas." - obje kimnemo glavom pa se uputimo prema autu, mi prema mojem, a on prema svojem.
"Jesi ti to plakala?" - opita me ni od kud, q ja odmahnem glavom. Glumica u meni se uključila.
"Ma, u žurbi sam zaboravila popiti tablete protiv alergije." - ona kimnem glavom i dobaci jedno "Aha." Mrzim to što joj lažem. Ali, večeras ću joj reći. Moram.