When dreams come true

23. ODUSTAJANJE

Mya. P.O.V

Ubrzo se nađemo na parkiralištu ispred studija. Pogledam u Carlu koja mi pokloni jedan nervozan pogled. Ne hrli prema vratima, već stoji kao ukopana. Teško udahne pa izdahne.
"Što je?" - prekinem tišinu, a ona samo slegne ramenima.
"Spavala sam s njim i samo smo se razdvojili bez pozdrava. Ne znam što da očekujem." - izleti iz nje kao iz topa. Kimnem glavom.
"Nije mi baš svjedno. Ovo je veliki projekt, ne želim da padne u vodu zbog moje zaljubljene guzice." - kimnem glavom i bez riječi ju zagrlim. Osjetim kako ponovno duboko udahne, a onda osjetim težinu njezine glave na ramenu.
"Neće propasti ludice. Ne budi toliko negativna. Mišliš li da bi došao bez da i ti njemu nešto ne značiš?" - slegne ramenima te i to osjetim.
"A i ako te tješi, nisam u nekoj boljoj situaciji od tebe. Apsolutno ne znam na čemu sam s Thomasom. Poljubili smo se, ali jesmo li u vezi ili ne? Ne znam." - ona samo kimne glavom što također osjetim na svom ramenu.
"Jebeš život ako znaš na čemu si." - nasmijem se na njezine riječi. Carla koja psuje je, ponavljam, najbolja stvar ikad.
Odmaknemo se jedna od druge.
"Jebena istina." - obje se nasmijemo.
"Ali, što god se desilo imamo jedna drugu. I to mi je jedino važno. Obitelj će zauvijek ostati na prvom mjestu. Ispred bilo kojeg frajera ili posla."  - Carla kimne glavom pa izađemo iz auta. Uhvatimo se za ruke, potpuno neplanirano, te polako dođemo do ulaznih vrata. Carla ih otvori, budući da ja baš i nisam u mogućnosti. Prvo pa muško. Na aparatu za kavu stoji Thomas i čeka da mu se napravi njegov čaj, predpostavljam. Moj britanac rijetko kad pije kavu, ali mislim da to nije nešto novo. Moj? Nije još moj, ali nadam se da će biti.
Kad primjeti da smo ušle, uputi jedno bezazleno "Doobro jutro" i začini sve to sa svojim šarmantnim osmjehom. Napravim isto, pozdravim ga i nasmijem mu se. To je sve što mi je u tom momentu palo na pamet, budući da me neugodnost proždirala, griz po griz.
"Gdje su Dylan i Filipe?" - pokaže rukom prema sobi za audicije pa polako krene koračati prema istoj noseći vrući čaj.
"Možemo li kasnije porazgovarati?" - zastane malo ispred vrata i obrati mi se još uvijek promuklim jutarnjim glasom. Smrzla sam se, ostala bez teksta i problijedila. U isto vrijeme, bilo mi je hladno, ali i prevruće. Falilo mi je zraka, kisika, vode, svega. Ne znam zašto. Odnosno znam, baš iz tog razloga, jer ne znam. Ne znam na čemu sam s ovim čovjekom, a s njim želim sve. Spremna sam napraviti sve za njega. Opio me. Taj britanac me opio, izmanipulirao, prisvojio, iskontrolirao. Njegova sam i samo njegova. Iako možda toga nije ni svjestan. Rijetko kome uspije ukrotiti me, ali njemu je to uspjelo bez da je trepnuo. U isto vrijeme, to me boli, ali i privlači.
Stisnem Carlinu ruku, a ona me samo potegne prema naprijed. Jedva kimnem glavom. Dođem k sebi sjedajući, vrlo mudro, do Dylana s jedne, a Carle s druge strane, tako da je Thomas bio prisiljen sjesti tek tamo pored Carle. I meni i Carli je tako pasalo. Kad se svi smjestimo, Filipe započne s monologom.
"Ne znam što da kažem. Mya jako mi je žao. Otpustio sam Valeriu čim sam saznao za incident." - kimnem glavom.
"Kako ćemo nastaviti sa snimanjem? Ona je bila dosta važan lik." - Filipe odmahne glavom.
"Nije na tebi da brineš, ja sam redatelj i scenarist će promijeniti sve kako ću ja reći. Na tebi je da što prije ozdraviš i riješiš se gipsa. Moramo nastaviti snimanje." - svi četvero kimnemo glavama.
"Okej, ali što ćemo dalje? I kako ćemo?"- Carla ponovi moje pitanje, a Filipe teško ispuhne.
"Evo da budem skroz iskren, ne znam. Do idućeg tjedna ću vam sve javiti. Idući tjedan dolaze i ostale uloge, trebali smo snimati na više lokacija. Ali kako je krenulo, čini mi se da ćemo to sve morati odgoditi." - tužno ispuhnem. I sve zbog nje, glupe Valerie. Morala mi je pokvariti ulogu u filmu života. Naravo da je morala!
"Slušaj Filipe." - spustim svoju ruku na njegovu. Vidim mu u očima da mu je žao. On je doista topla i dobra osoba. Sve nas je zavolio u kratkom periodu. On je naš filmski tata i ne možemo preko toga. S njim se osjeća posebna povezanost.
"Nemoj stati i nemoj ništa odgađati. Uzmi neku drugu glumicu umjesto mene. Još stigneš spremiti onaj kraj koji smo snimili. To je samo par scena." - Thomas skoči na noge i prepadne me. Prikujem pogled za njega i njegovu scenu koja se sprema.
"Ne dolazi u obzir. Ne možeš samo tako odustati od uloge! Jesi ti normalna?!" - već lagano počne povisivati ton i maše rukama kao da će poletiti.
"Smiri se Plavokosi. Ne mogu vam svima zajebati film koji vam može promijeniti život. Desilo se to što se desilo i vjerojatno prostoji razlog. Za sve postoji razlog." - pogledam u njega koji razlogači oči i odmahne glavom. Prekriži ruke na prsima i pogleda u Dylana koji je upravo otvorio usta.
"O čemu ti pričaš Mya? Kakvo odustajanje? Nema šanse." - i on pogleda u mene.
"Zajedno smo u ovome. Ako ti odlaziš, idem i ja. Ne ostajem sama u TVOJOJ ideji." - Carla me uhvati za ruku i naglasi ovo "tvojoj".
"Idem i ja." - Plavokosi prozbori.
"I ja." - Dylan ponovi.
"Ljudi! Pa nismo u tinedžerskoj drami. Vi nemati apsolutno nikakve veze sa mnom. Ako ja želim otići, to je moj izbor." - Filipe kimne glavom ispuhujući zabrinuto. Počinje tapkati nogom nervozno.
"U pravu je dečki i damo. U ostalom vi ni prema ugovoru nemate to pravo. Ona ima, a ima me i pravo tužiti jer sam ja odgovoran za sve vas na setu." - ja se nasmijem.
"Neću te tužiti. Uostalom, ja sam odvjetnica, znam svoja prava. Javit ću ti do kraja tjedna odustajem li ili ne. Je li to u redu?" - Filipe kimne glavom.
"Filipe mogu ju posuditi na čas? Moram joj nešto vrlo važno reći." - Plavokosi ispruži svoje duge ruke u mom smjeru. Odmahnem glavom već u laganoj panici.
"Ne idemo nigdje. Bar ne dok se ne završi sastanak." - naravno da pokušavam maksimalno odgoditi naš razgovor. Ne želim se svađati s njim. Ne sada i ne u ovoj situaciji.
"Možemo pričekati par minuta. Ionako nemamo više o mnogočemu razgovrati. Idem po kavu." - Filipe prvi napusti sobu, a zatim me Plavokosi uhvati za ruku. Povuće me lagano prema izlazu iako se ja protivim. Brzo koračamo u smjeru dizala. Pritisne gumb i vrata se otvore isti čas. Zatim pritisne gumb za prvi kat i čim se vrata zatvore, a dizalo krene, zakoči ga i mi naglo stanemo.
"Čemu ovo?" - postavim se na desnu nogu. Poklonim mu jedan tup pogled i bacim lijevu ruku u zrak.
"Kako opće možeš pomisliti na napuštanje uloge?" - upita me vrlo ozbiljno. Slegnem ramenima.
"Ne želim biti sebična Thomas. Želim da imaš još jedan uspješan film u svojoj biografiji. I Dylan isto. I Carla. Želim da uspijete. Stalo mi je do vas." - pričam kao navijena, pokušavajući mu objasniti banalne činjenice. Prekriži ruke na prsima.
"Mya... Nisi sebična. Nisi ti kriva za to što se dogodilo. Znaš to jako dobro." - kimnem glavom.
"Ne želim da odustaneš od nečega za što si stvorene." - opet ispuži ruku u mom smjeru.
"Thomas znam, ali sticaj okolnosti je takav kakav je. Film izlazi na početku iduće godine. Nemamo baš vremena za moje izigravanje bolesnika." - živčano ispuhne i okrene se oko svoje osi.
"Kako si tvrdoglava! Ruka će biti bolje za dva tjedna. Obavit ćeš brze fizikalne terapije i sve će bit dobro. Za četiri tjedna, maksimalno, si spremna za povratak na set." - odmahnem glavom uz ciničan smješak.
"Da, lako je tebi to tako reći. Što ako ne zacijeli dobro? Ha? Šta onda?" - sad on odmahne glavom.
"Normalno će zacijeliti. Vjeruj mi. Molim te." - sklopi ruke i doslovno me moli. Ovaj čovjek je nemoguč u doslovnom smislu te riječi.
"Thomas, ne znam. Moram razmisliti." - krenem stisnuti gumb da nas otkočim i da se vratimo u sobu, ali me on čvrsto uhvati za podlakticu. Trnci i toplina prođu moji tijelom. Preznojim se i sledim u isto vrijeme. Kako netko može imati takav utjecaj na mene? Jebeno kako?
"Slušaj me sad, molim te. Samo još sekundu." - kimnme glavom kao znak da nastavim.
"Ti si jedna jedina Laura s kojom želim glumiti u ovom filmu. Jedna jedina. Ne želim nekoga tko će mi se diviti jer sam navodno netko i nešto. Ne želim to. Želim tebe osvajati sat i osamdeset minuta na ekranu. Želim pored tebe stajati na premijeri. Želim se s tobom slikati sa fanovima." - progutam ogromnu knedlu i osjetim težak žar na svojim obrazima. Koža mi se ježi, na oči naviru suze, a kompletno tijelo mi drhti. Spustim pogled jer, da sam ga gledala još sekundu, rastopila bih se kao kockica leda.
"Želim da ti budeš moja Laura. Ne samo u filmu, u životu. Budi i fatalna ako treba. Uništi me na kraju, ali trebam te, Mya. Molim te. Trebam djevojku kao ti kraj sebe, na svojoj strani. Trebam zdrav razum, trebam malo zabave u svom dosadnom životu. Trabam ženu kao ti, Mya, dovraga!" - udahnem duboko i progutam slinu. Trepnem par puta pa skupim svu snagu ovog svijeta i pogledam ga u oči.
"Od kako sam te upoznao, shvatio sam da bez tebe ne mogu." - ovaj čovjek se na zaustavlja. Želi me ubiti i ide k tome.
Iskren nevin pogled susretne se s mojim. Noge mi se odsjeku. U doslovnom smislu. Zatvorim oči na sekundu. Netko je rekao da treba mene? Da mene želi pored sebe u, možda najbitnijem, trenutku svog života? Netko koga poznam svega par tjedana želi mene, malu plavušu koja se voli zajebavati, pored sebe na premijeri možda najbitnijeg filma u životu i čitavoj jebenoj karijeri? Kako? Kako je to moguće? Kako ja zaslužujem nekog takvog?
"Thomas ja..." - odmahne glavom.
"Ne, ništa Thomas. Želim biti Plavokosi. Tvoj Plavokosi." - pokaže prstom na mene, a ja se... nasmijem. Ne znam kako. To je doslovno bila refleksna reakcija moga tijela, uma i bića.
"Oh Bože, kako ja tebe zaslužujem?" - istrgnem se iz njegovog stiska i okrenem mu leđa. Stavim ruku preko lica i duboko udahnem. Čučnem i sklupčam se u lopticu. Stojim tako par sekundi, a onda skočim. Okrenem se prema njemu, priđem bliže i poljubim ga. Jer, ne znam. Opet ne znam. Ostala sam bez riječi, bez misli. Bez svega. Izbacio me iz takta. Iz svega, iz života. Nikada mi nitko nije rekao ništa ovako i na ovaj način. Taj jebeni Plavokosi, glupi britanac je podigao standart do te mjere da ga nitko nikada neće skinuti. Ako me jednog dana ostavi umrijet ću sama jer ću čekati da me netko osvoji kao Thomas Brodie jebeni Sangster.
Odvojimo se nakon nekoliko sekundi, možda minuta, ne znam. Uhvati me oko leđa i iskreno zagrli. Spusti se do mog uha i šapne mi:
"Jebi ga. Zaljubio sam se u malenu plavokosu luđakinju." - nasmijem se, onako iskreno. Naslonim se na njegov torzo i čvrsto ga stisnem tom jednom mojom slabašnom rukom koja ne prestaje drhtati, kao i ostatak mog tijela.
"A ja sam se zaljubila u plavokosog britanca džentlmena. U mušku verziju Carle." - i on se nasmije, a zatim se odvojimo.
"Ostaješ unutra?" - sad vrlo sigurno kimnem glavom.
"A šta ću? Sada reći ne kad si me jebeno iskontrolirao kao Damon Salvatore Caroline?" - upitno ga pogledam s malim smješkom na rubu usana.
"Bome i ti mene kontroliraš ludice." - nasmijem se ko mala zaljubljena klinkica.
"I što sad?" - upitam i uzdahnem duboko.
"Što sad?" - pogleda u mene.
"Jesmo mi sad kao..." - namršti se i odmahne glavom kao da ne razumije na što aludiram.
"Ne pravi se glup Plavokosi. Jesmo zajedno ili nismo?" - sad ga već pomalo drsko upitam.
"Želiš da budemo?" - idalje se pravi zbunjen. E sad ja slegnem ramenima.
"A što ti misliš? Želiš li ti?" - nasmije se i ponovno mi se približi. Spusti jedan lagan i kratak poljubac na moje usne.
"Je li odgovor jasan?" - provjeri smješkajući mi se. Kimnem glavom zadovoljno. Brzo se odvojimo i krenemo dizalom u prizemlje. Pridružimo se Dylanu i Carli u sobi. Izgleda da prekinemo nešto.