When dreams come true

31. TKO ŽIV, TKO MRTAV

Carla P.O.V

Parkiram auto pred studijom pa uzmem svoju torbu sa zadnjeg sjedišta. Udahnem duboko pa jedva otvorim vrata i izađem iz auta. Svakim korakom kojim sam bliže studiju u mom želucu se događa veća oluja. Srce mi kuca kao ludo, imam osjećaj da će iskočiti iz prsa. A disanje? O njemu ni da ne pričam. Svakim udahom u mojim plućima je sve manje i manje kisika, iako stojim vani na svježem jutarnjem zraku.
"Hej Carls, jesi dobro?" - omete me iz preispitivanja svake stvari koje sam napravila u životu. Pogledam u Myu koja me skeptično odmjerava.
"Ne. Ali hvala na pitanju." - cinično joj se osmjehnem.
"Žao mi je." - Mya obiđe auto pa dođe do mene i zagrli me.
"Možeš ti to. Znam te, znam kako se sad osjećaš, ali isto tako znam da će sve dobro završiti. Mora." - pokloni mi par obrabrujućih riječi, a ja kimnem glavom. Kad se udalji od mene, osjetim da me uhvatila za ruku. Oh koliko mi je to trebalo u ovome trenutku, nemate pojma. Tako mala gesta, ali toliko ohrabri čovjeka. Približimo se vratima pa ih i otvorim, s obziriom da plavuša s moje desne strane nema slobodnih i cijelih ruku osim ove koja se nalazi u mojoj. Uđemo u studio uz jedno "Dobro jutro." Danas je tu, iz nekog razloga, vrlo žurno i gužvovito, ako je to riječ. Vjerojatno nije, ali prenijelo je poantu. Jako puno ljudi se nalazi svugdje po hodniku iako je najnormalniji ponedjeljak.
"Dobro jutro Filipe. Šta se dešava danas ovdje?" - Mya ga upita, a on nas obje pozdravi pa se obrati njoj.
"Valeria je dala otkaz i raskinula ugovor." - pogledam čas u njega, a čas u Myu kojoj odmah zaigra osmjeh na licu. Udarim je laktom u rebra kao znak da je jako nepristojna.
"U redu je. Da vam budem iskren, ni meni se nije baš svidjela. Uglavnom, neki od ovih ljudi su njezini, raskidaju ugovore i rješavaju papire. Ostali ili čekaju na sastanak samnom ili čekaju audiciju za 'Valeriu'. " - obje kimnemo glavom.
"Tako da ja trčim u sobu za sastanke, a vas četvero ćete pokušati, i nadam se uspjeti, naći našu novu Valeriu." - nastavi pa pogleda čas u mene čas u Myu.
"Dobro. Dečki su tu?" - Mya upita, a on kimne glavom.
"Zapravo Thomas je tu. Dylan će svaki čas. Stao je po kavu." - objasni nam pa otiđe svojim putem. Naravno, kad ga trebaš njega nema. Tipično muško. Ponekad zaboravim da su svi isti.
Uđemo u sobicu za manje sastanke tj. audicije i sjednemo na stolce. Mya pozdravi i poljubi Thomasa pa započnemo neki nebulozni razgovor o glupostima.
"Nego što misliš koliko će ovo potrajati ljubavi?" - Mya se okrene prema Thomasu i upita ga.
"Nema puno djevojaka. Do dva bi svakako trebali završiti." - Mya kimne glavom na te riječi pa izvuče mobitel iz džepa tipkajući nešto po njemu. Ja upalim svoj mobitel koji stoji na stolu. Kasni već petnaest minuta. Dogovor je bio u osam, u studiju. Sada je već osam i petanaest. Vrijeme prolazi tako sporo, a nervoza i stres u meni raste. I to nikako nije dobro. Prvo, zbog moje anksioznosti, drugo zbog djeteta. Zaboravljam da se u meni stvara maleno biće koje nije dužno trpiti moj stres i nervozu. Ponovno upalim mobitel. Osam i sedamnaest.
"Dobro gdje je on?" - kažem cupkajući nogom ispod stola. Desna ruka mi se nalazila na stolu te sam noktima iste lupkala po stolu.
"Hej, doći će. Mora." - Mya stavi moju ruku na ovu s kojom sam lupkala po stolu.
"Užasno me jede ovo. Ovaj stres, ova situacija. Ne mogu ja ovo Mya." - kažem u jednom dahu teško disajući nakon.
"Možeš ti to Carla. Znam to, Mya to zna, a znaš i ti." - Thomas mi se obrati ohrabrujućim riječima.
"Dobro i što kad dođe? Ionako neće htjeti razgovarati samnom." - spustim pogled.
"Da hoće. A i ako neće ja ću ga natjerati da razgovara s tobom." - Mya odlučno kaže.
"Ili ću ja uskočiti. Razgovarat će. Morat će." - i Thomas se ubaci odlučno.
"Hvala vam ljudi, ne znam što bih bez vas, stvarno." - kažem na rubu suza. Stvarno sam zahvalna za njih oboje. Toliko su smireni i trpe toliko mojih sranja i gluposti. To samo pravi prijatelji mogu.
"Što propuštam? Za što zahvaljujemo?" - čujem njegov pomalo promukao glas. Svaka kapljica krvi mi se sledi u tijelu. Svaki mišić mi se zgrći, a svaka dlaka naježi. Strah se proširi mojim kostima i, iako sjedim, osjetim da mi koljena pokleknu. Dylan elegantno ušeta i sjedne do... Mene? Do jučer je bježao od mene kao od vraga, sad ima obraza sjesti pored mene? Spusti kavu na stol pa skine jaknu.
"Eh ovako. Tebi sam uzeo... Irish cappucino. Barem nešto što tome priliči." - pruži mi čašu iz Starbucksa.
"Tebi Plavušo cappuccino vanilija i tebi prijatelju crnu produženu, kako voliš." - svi troje gledamo u njega s zaprepaštenjem.
"Hvala, valjda." - Mya probije tišinu s naše strane.
"Znam, znam sve znam. Ponašao sam se malo djetinjasto i ispao sam veliko govno. Priznajem. Pogotovo prema tebi Carla. I to nije u redu. Oprostite svi. Carla ti pogotovo." - gledam ga širom otvorenih očiju i usana. Jako sam zbunjena. Svi smo. Gdje je onaj Dylan od prije tri dana? Gdje je i što ste napravili s njim?
"Nadam se da možemo opet biti dobri." - Dylan nastavlja svoj monolog, a mi svi troje kimnemo glavom.
"E dobro, sad mi je lakše. Nego, čujem da imamo audicije. Spremni?" - kaže gledajući nas. Mya me malo trkne laktom kao znak da mu kažem.
"Neću tu. Čekaj." - šapnem joj tiho, tek toliko da ona čuje.
"Hej! Mya!" - Filipe zadihano uđe u sobicu.
"Valerijini nešto kopliciraju. Treba mi odvjetnik. Žele nas tužiti." - kaže malo uplašeno.
"Oni nas? Ta koza me skoro ubila." - Mya bjesno ustane lupajući stolcom u zid.
"Thomas diži se. Ti si svjedok." - i on ustane pa oboje potrče prema Filipeu i vratima.
"Pričekajte nas. Brzo ćemo." - Mya kaže pa svi troje nestanu s vrata. Super. Tenzija i neugodnost se mogla rezati nožem. Tišina je iz nekog razloga bila toliko neugodna. Neugodnija nego ikad. Gledala sam u čašu s kavom i tu i tamo ju pomaknuka. Moram mu reći. Sad ili nikad.
"Dylan." - odmaknem se malo od njega.
"Znam. Sve znam Carla." - razlogaćim oči. Što on zna? Od kuda on zna? Molim? Tako me zbunjuje ovaj čovjek.
"Ma što znaš? Tko ti je rekao?" - šokirano izustim.
"Ispao sam govno. Nisam uzeo u obzir da je za tebe ovo sve previše brzo. Nisam te poštovao Carla. Oprosti." - kaže tiho, ali opet dovoljno glasno da ja čujem svaku riječ. Gleda u pod i u njegovu glasu osjećam tugu.
"Hej, pogledaj me." - skupim svu snagu ovog svijeta i položim mu ruke na obraze pa mu podignem glavu tako da je sad gledao u mene.
"Moram ti nešto reći. Ali obećaj da nećeš burno regirati." - on me uhvati za ruke nakon tih rijeći.
"Jesi dobro? Što je toliko birno? Jesam ja kriv?" - panično mi se obraća, a ja ga prekinem.
"Jesi kriv si, da." - odmakne se naglo od mene. Udari stolac nogom pa potom i šakom u stol. Ustanem i zatvorim vrata od sobice jer jadne djevojke koje čekaju na audiciju ne znaju što se događa.
"Smiri se molim te. Nije ništa loše." - okružim stol i dođem mu na par metara. Osjećam se kao da će mi srce iskočiti iz grudi, a ni njegovo ne kuca ništa sporije.
"Carla molim te reci mi što je! Ne mogu više, umrijet ću." - približi mi se par koraka i uhvati me za ruku. Postavi je na lijevo stranu svog torza te čujem koliko mu srce jako lupa. Doslovno samo što ne iskoći iz grudi.
"Dylane trudna sam. I dijete je tvoje." - samo izleti iz mene kao iz topa. Osjetim da mu je stisak oko mog ručnog zgloba opustio te da više ne drži moju ruku. Moja ruka padne s njegovih grudi, a on me pogleda u oči. Direktno u dušu. Ne znam je li ovo prodoran pogled ili pak ciničan ili pak sretan. Ne znam. Nedefiniran je. Gledam ga na rubu suza, a on... On me samo zagrli. Položi jednu ruku na moju glavu i stisne me još čvršće. Jedva dišem, ali doslovno. Udasi su plitki, a izdasi još plići. Već mi se lagano muti pred očima. Zašto ništa ne govori? Zašto samo šuti? Ljuti li se? Ne ljuti se? Mrzim muški rod.
"Molim te reci nešto Dylane." - izustim kad me pusti iz zagrljaja.
"Iskreno? Nemam riječi." - prekrijem lice rukma i okrenem se. Da, upravo ovog sam se bojala. On nema riječi? To je kao da Mya nema riječi, pobogu. Nemoguće je!
"Ali Carla!" - okrenem se prema njemu.
"Od sreće." - skoći i uhvati me oko struka, podigne od poda i zavrti. Spusti me pa otvori vrata i izleti iz sobice.
"Postat ću jebeni tata! TATA! IMAT ĆU MALU BEBICU! Malog Dylanaaaa!!!" - trći i vrišti po hodniku. Potrčim za njim i odvučem ga natrag u sobicu.
"To je scenarij za film ljudi. On samo
vježba." - obratim se curama u čekaonici koje nas zbunjeno gledaju.
"Uskoro ćemo krenuti. Hvala na strpljenju." - lažno im se nasmijem pa zatvorim vrata.
"Ma budalo jedna jesi li normalan? Hoćeš da nam dovedu novinare za vrat? Neću da se zna da sam trudna dok ne snimimo Perfect Crime do kraja! Drži jezik za zubima!" - kimne glavom dok mu ja prijetim s dlanom u zraku. On se samo nasmije i približi mi se.
"Smijem li... te..." - kimnem glavom i već u idućem trenutku Dylan zaključa naše usne zajedno. Stavim svoje ruke na njegov vrat dok on svoje drži oko mog struka. Ljubimo se tako nekoliko sekundi, možda minuta, ali nas prekine otvaranje vrata. Okrenem se brzo te kad ugledam Myu i Thomasa ukipim se. Oni samo zatvore vrata te kroz ista začujem Myin hihot. Ah, koliko ju samo volim, Bože.
"Možete ući." - Dylan se prodere pa njih dvoje pažljivo uđu u sobicu. Mya mi pokloni upitan pogled, a ja joj kimnem glavom.
"Postat ću jebeni tata Thome!" - Thomas ga čvrsto zagrli i dobaci jedno "Čestitam stari!". Mya me samo drži zagrljenu jednom rukom.
"Rekla sam ti da će sve biti u redu. Uvijek kažem i uvijek bude!" - šapne mi na uho, a ja je samo poljubim u obraz.
"Sjedajte u te stolce i održite tu audiciju! Ja imam još posla, a imate i vi! Da vas nisam ni čuo ni vidio dok ne nađete novu Valeriju! Jasno?" - Filipe nas prekine u slavlju te mi prestrašeno sjedenemo u stolce.
"Sonya, snimaj sve audicije, kao i obično. Vidimo se za par sati." - Sonya uđe u sobicu s kamerom pa Dylan pozove prvu djevojku i zvanično otvorimo audiciju puni entuzijazna i sreće.