When dreams come true

39. KRAJ

Mya P.O.V

Izgubljena, sama, tužna i beživotna parkirala sam se ispred bolnice. Vrlo trapavo sam izašla iz auta i tek na ulazu u bolnicu se sjetila da ga nisam zaključala. Vratila sam se i zaključala ga. Došla sam do glavnog šaltera i ljubazno pozdravila radnicu koja me uputila dalje. Došla sam do hodnika na čijem se kraju nalazila šok soba u kojoj je Carla bila smještena. Ispred je sjedio Dylan, rukama naslonjen na svoja koljena. Dođem do njega i zagrlim ga.
"Kako si? Kako se držiš?" - sjednem do njega i stavim ruku na njegovo koljeno. On samo odmahne glavom.
"Dobro jutro. Novosti?" - pozdravi nas Pla... Thomas i smjesti nam čaše kave u ruke.
"Ja sam sad došla. Ne znam što se dešava." - prebacim pogled na Dylana.
"Budna je. I zabranila je doktorima da me puste unutra. Tebe čekaju, tek onda mi možemo unutra." - Dylan mi objasni situaciju. Ustanem i vratim Thomasu kavu u ruku. On ju nesigurno prihvati.
"Jesu li ti rekli je li beba dobro? Ili beba nije izašla?" - pogledam Dylana u njegove umorne oči. Jedva gleda, a i obrazi su mu bili vlažni od suza. Taj prizor me jako zabolio.
"Ništa ne znam. Kažem, čekaju tebe." - kimnem glavom.
"Popit ću je kasnije, čuvaj mi ju ako ti nije problem." - aludiram na kavu koju sam vratila Thomasu u ruke, a Thomas kimne glavom.
Odlučno požurim prema sobi.
"Hej Mya." - okrenem se na zvuk Thomasova glasa. Vratim se par koraka unatrag.
"Reci? Brzo." - on odmahne glavom.
"Hoćeš li moći sama?" - slegnem ramenima. Krene da će me uhvatiti za ruku, ali ja ju odmaknem i njom obgrlim drugu koja je u gipsu.
"Od sad pa nadalje ću morati sama, kako znam i umijem." - pomalo mu odbrusim.
"Što se dešava s vama? Čudno se ponašate od sinoć." - Dylan se ubaci u vrlo neugodan dijalog.
"Od sinoć nema nas. To se događa." - izleti iz mene pa se okrenem i potrčim niz hodnik. Znala sam da će Dylan imati neki komentar, ali ja na njega momentalno nisam bila spremna.
Pokucam na staklo kontrolne sobe. Vidim nestrpljivu Carlu kroz drugo staklo te se na brzinu obučem u sterilno odijelo koje su mi dali dežurni tehničari. Uđem unutra plačući. Nisam si mogla pomoći. Moja najbolja prijateljica, moja sestra, dio moje duše leži bespomoćno priključena na aparate. Taj prizor me samo još više slamao. Slamao je moje, već slomljeno srce, na manje i oštrije komadiće koji su malo pomalo rezali moju dušu sve dublje i dulje. Tko bi rekao da će se u pola sata naš život okrenuti, ne za sto osamdeset, nego za tristo šezdeset stupnjeva? Sve je bilo savršeno, naši životi bili su savršeni. Sve je djelovalo kao san. I onda samo bum. Sve se raspalo. Srušili smo se kao velika kula od karata. Pukli smo kao kristal i rasuli se na sto tisuća komadića. Samo smo se probudili iz tog idiličnog sna i sve je nestalo.
Nekoliko minuta smo obje samo šutile, a jedino što je iz sekunde u sekundu prekidalo tišinu bilo je naše jecanje. Držala sam Carlu za ruke svojom jednom rukom i čvrsto stiskala. Nakon nekog vremena skupila sam snagu i prekinula tišinu.
"Kako si?" - najgluplje pitanje izleti iz mene. Ona se suzno nasmije.
"Bolje. Osjećam se bolje čim si ti pored mene." - i ja se suzno nasmijem.
"Kako si ti ljepotice?" - uzvrati mi istim glupim pitanjem. Stisnem ju snažnije.
"Bilo je i boljih dana. Neću te lagati." - ponovno se nasmijemo u suzama.
"Zašto nisi htjela da te Dylan vidi prije mene? Carla, je li sve u redu?" - nastavim s pitanjima.
"Samo sam željela tebe vidjeti. Želim da si tu pored mene. Od sad pa zauvijek." - kimnem glavom.
"Bila sam i do sad, a biti ću i od sada bome, to ti obećajem!" - istrgne svoje ruke iz mojih i slabašno me zagrli.
"Imam neke novosti. Htjela sam da ih ti prva saznaš." - kimnem glavom.
"Imam i ja neke novosti i htjela sam da ih i ti prva saznaš, iako sam se izlanula pred Dylanom upravo." - ona se namršti.
"Strašiš me. Dobre ili loše novosti?" - slegnem ramenima.
"Kako iz čije perspektive. Iz moje su loše. Jako loše." - ona zajeca još glasnije i privuče prste ustima. Krene gristi nokte baš kao što to inače radi u stresnim situacijama.
"Strašiš me jako. Ne mogu to. Reci mi." - odmahnem glavom.
"Tvoje je bitnije, ti reci prva." - usprotivim joj se.
"Ne Mya, ne mogu ja prva, ti reci prva." - ponovno odmahnem glavom.
"Ti si najbitnija sada Carls. Ti ćeš reći prva i gotovo." - kažem oštro i maknem pogled s nje. Prebacim ga na dvije visoke muške figure koje su nas promatrale iz hodnika.
"Jeste li javili Filipeu?" - odmahnem glavom i prekinem ju.
"Prestani se brinuti o nebitnim stvarima i reci mi što se jebeno dešava, sada!" - malo podviknem, a ona ponovno glasno krikne i zajeca.
"Ne mogu. Ne mogu to izgovoriti. Molim te probij led i ti meni reci prva što moraš." - ispuhnem i ustanem s kreveta.
"Ovako ćemo. Na tri, četiri, sad reći ćemo u isto vrijeme. Može li tako?" - ona kimne glavom slagajući se samnom.
"Obećaješ da me nećeš prevariti?" - nevjerno me upita.
"Neću Carls. Obećajem." - ona kimne glavom.
"Okej, hajde. Tri." - ispali kao iz revolvera.
"Četiri." - ja se nadodam.
"Sad!" - kažemo u isto vrijeme.
"Izgubila sam bebu." - jedva prozbori.
"Prekinula sam s Thomasom." - i ja jedva prozborim.