When dreams come true

9. OPERACIJA

Mya P.O.V

Vožnja gradom bila je jako dosadna i spora. Ponekad se zaista zapitam tko svim tim ljudima daje vozačke dozvole. Ima svega... skretanja bez žmigavaca, prolaska na crveno, ljudi moji pa to je stavarno opasno. Moj Range Rover ne može svakih pet minuta na popravak.
Na zadnjem skretanju u našu ulicu potrubim nekoj budali koja je ponovno skrenula bez žmigavca i skoro napravila lančani sudar. I ja potom skrenem, uz žmigavac, naravno, i nađem se u našem dvorištu. Uđemo u kuću popračeni lajanjem Mimasa i motanjem Dele oko naših nogu. Uzmem macu u ruke, a Carla pomazi Mimasa. Malo se poigramo s njima, a zatim svaka otiđe u svoju sobu spremati se za posao. Imam osjećaj da će danas biti baš, baš naporno.

[...]

Carla P.O.V

Ulazim u bolnicu uz brojene pozdrave mojih kolega.
"Dobar dan Ema." - kažem ulazeći u ured u kojem radim sa svojom najdražom i najboljom medicinskom sestrom Emom.
"Dan, doktorice." - odzdravi me i nastavi ukucavati brojeve pacijenata i njihove lijekove.
"Imaš ih puno?" - ona kimne glavom ispuhujući.
"Hoćeš da ti pomognem?" - ponudim se jer je to jedino normalno u mojoj glavi. Ona odmahne glavom.
"Hvala, ali ne treba. Bit ću ja uredu. Ali Vas su hitno zvali u šok sobu, onaj od jučer ne prestaje krvariri." - kimnem glavom na njezine riječi i odmah navučem kutu, zakopčam hlače pa zatim potrčim lupajući vratima. Trčim preskakajući stepenice i ubrzo se nađem pred šok sobom koja je puna doktora, sestara, ali i krvi. Izvadim masku iz džepa pa ju stavim zabijajući je iza ušiju i bez kucanja uletim u sobu. Razgrnem doktore i nađem se oči u oči s onesviještenim tjelom.
"Što mu je pobogu? Jučer je sve bilo normalno!" - okrenem se i upitam kirurga koji radi u suprotnoj smijeni od mene.
"Izgleda da mu je arterija u nozi zakačena." - razlogačim oči.
"PA ON TREBA KIRURŠKI ZAHVAT! ŠTO SE ČEKA?!" - proderem se i svi doktori i sestre izađu iz sobe gurajući krevet na kojem leži pacijent. Uđemo u dizalo te se izlazeći iz njega nađemo u operacijskoj sali. Navuku mi zeleno odjelo i doguraju stol s priborom.
"Trebat će mi asistent. Ovo je i više nego gadno. Požurite!" - viknem i pružim ruku na što mi sestra pruži skalpel. Prerežem šavove koje sam jučer napravika, a unutra me dočeka šok. Arterija krvari, krv šiklja na sve strane. Bit će gusto, ali vrijedi pokušati.
[...]
Napokon uspijem zaustaviti krvarenje arterije. Gornjim dijelom dlana popravim masku jer mi s donje strane dlana krv kapa.
"Daj mi iglu i konac." - pružim ruku drugom pridržavajući dvije strane tkiva. Pruži mi iglu i konac koje netom nakon toga upotrijebim za šivanje otvorene rane. Nakon što i to zatvorim, stavim i dvije kopče na to za svaki slučaj jer arterija mora biti dobro stisnuta. Nakon što obrišem ruke, sterilno zamotam ranu te izdahnem skidajući masku.
"Hoću da je neko uz njega čitavo vrijeme. Budite pažljivi, ne želim amputirati tu nogu!" - kažem izlazeći iz operacijske sale. Skinem i sterilno odijelo pa popravim kutu. Upravo sam popravila nepopravljivo.

Kad uđem u dizalo ponosno se nasmijem gledajući se u ogledalo pa obrišem i preostale kapljice krvi s čela. Zbilja sam ponosna na to što sam kirurg. Volim to što uvijek držim ljudski život u rukama. To mi daje osjećaj adrenalina, ali po drugoj starni veliku odgovornost jer mi je u cilju da ti ljudi, koji su već jednom nogom u grobu, u ovom maločas slučaju doslovno, ostanu i vrate tu nogu punom površinom na zemlju. Za sada, ja sam jedan od najuspješnijih kirurga u ovom dijelu L.A. i u sedam godina moje karijere nisam imala ovako ozbiljan slučaj da virim smrti mojeg pacijenta u oči. Ovo je bila valjda najozbiljnija operacija koju sam obavila u posljednih par godina. Uvijek su to bile samo duboke i jako otvorene rane, ali nikad to nije bila fontana napunjena krvlju. Baš zato sam jako ponosna na svoj rad.

Na zvuk dizala izađem te se ponovno uputim u svoju ordinaciju.
"Doktorice, gdje ste tako dugo?" - pogledam na sat i ustanovim da je pola šest. Dva i pol sata je trajala ova operacija? Uopće nisam imala osjećaj za vrijeme. E pa upravo o tome govorim. Jednostavno volim to kad izgubim pojam o vremenu boreći se za nečiji život koji držim u rukama. To je ta čudna ljubav koju krijem prema medicinu. Znam, čudna sam.

"Joj ne pitaj." - zavalim se u fotelju i dignem noge na stolac.
"Što je bilo? Tako ozbiljno?" - Ema se zarotira u svojoj stolici i pogledi nam se susretnu.
"Jackson je bio. I ne da je bio ozbiljno, bilo je najozbiljnije od ozbiljnog." - podignem glavu i pogled prema stropu. Obje se nasmijemo.
"Jeste li zaustavili krvarenje?" - upita me, a ja kimnem glavom.
"Bome jesam." - izmoreno ispuhnem.
"Arterija je bila rasporena." - pogleda me začudeno.
"Uspjeli ste mu zaustaviti krvarenje iz arterije?" - kimnem glavom vračajući pogled na nju.
"Svaka čast doktorice, divim Vam se." - toplo i iskreno se nasmijem.
"Joj Ema... hvala. Ali to mi je posao." - djelomično kimne glavom.
"Rijetko tko, ma kakav god da kirurg bio, uspije zakrpati arteriju." - ponovno se nasmijem.
"Eto. Očigledno sam ja dobar kirurg." - slegnem ramenima, a ona  ona kimne glavom i okrene se natrag prema kompjuteru.
"Ako ne i najbolji." - dobaci na što vidim isprepadane doktore i sestre kako trče po hodniku. Skočim i izletim iz ureda.
"Davore..." - zaustavim nekog tehničara.
"U čemu je problem?" - on nervozno ispuhne.
"Imamo otvoreni prijelom koljena!" - pustim ga i krenem trčati za njim. Popnemo se uz stepenice, preskakajući ih što više možemo pa se nađemo ponovno pred operacijskom salom.
"Dijagnoza?" - obratim se internistu.
"Otvoreni prijelom koljena, prouzročen vjerojatno zbog pada sa velike visine. Pacijent je svijestan svega, teška ozlijeda mišića i teško krvaranje. Kosti su prorezale tkivo, a s druge srane i mišić, kao što sam rekao." - potapšam ga po ramenu, zahvalim se, a zatim se opet nađem u svom sterilnom, zelenom odijelu i maskom preko lica.
"Gospodine?" - protresem ga. Pogleda me suznim očima.
"Jeste alergični na štogod od lijekova?"  - odmahne glavom.
"Cijelu dozu!" - viknem na što mu medicinska sestra zabije braunilu u ruku pomoću koje mu da dozu lijeka za uspavljivanje.
"Spremite se. Bit će gusto!" - viknem upozoravajući ih. 

[...]

Napokon složim kosti na pozicije i završim s mišičom. Stavim komad metala koji će pridržavati kost jer ovakav prijelom nikad neće zarasti u ono što je bilo. Kada poduprem kost stisnem tkivo i zakvačim ga kopčama, a zatim i zašijem. Ponovno sterilno zamotam ranu.
"Budite ga. I netko neka cijelu noć pazi na njega da ne bi imali situaciju od ranije danas s arterijom!" - kažem skidajući odijelo po drugi put danas. Nadam se da neće biti nužno opet ga oblačiti. Spustim se stepenicama do svog ureda gdje me čeka Ema. Prvo bacim pogled na sat i kad vidim da je skoro pola deset zaprepastim se.
"Ema, što radiš još tu?" - slegne ramenima.
"Ne mogu otići da Vas ne pozdravim." - umorno, ali opet toplo joj se nasmijem. Ona je stvarno suradnica za poželjeti. Za razliku od one lude Mye koja bi vjerojatno otrčala glavom bez obzira kad bi joj sat otkucao kraj smjene.

"Hvala. Možeš kući." - kimne glavom uzimajući torbu.
"Treba li Vam štogod?" - odmahnem glavom.
"Stvarno ništa. I ja ću kući uskoro." - nasmije se, pozdravi me, a zatim napusti ured. Ja uzmem mobite u ruke i vidim sto propuštenih poziva od Mye. Dobro. Ionako cu sad kući. Pokupim stvari u torbu i presvučem se. Zaključam ured nakon što izađem pa se zaputim u sobu s doktorima.
"Pazite na ona dva u šok sobi. Ne želim da im sutra fali dlaka s glave! Jasno?" - svi kimnu glavom.
"Neko k njima. Odmah." - prostreljam ih pogledom na što se jedna medicinska sestra diže i odlazi niz hodnik do stepenica. Inaće nisam stroga, ali kad se radi o ovakvim ozljedama, volim igrati na sigurno.
"Svima sve jasno?" - kimnu glavom.
"Izmjenjujte se svakih sat vremena ako treba, ali ne želim da su sami preko noći. I je li se onaj prijelom probudio?" - Davor kimne glavom.
"Ne dajte mu da se miće. Postoji mogučnost da se kosti pomaknu." - kimnu glavom.
"Ako išta bude, zovite me." - pozdravim ih, a potom napustim bolnicu. Sjednem u svoj auto i zaputim se mojoj kučici.