When dreams come true

27. SRAMOTA

Carla P.O.V
[par dana poslije]

Petnaest do dva. Parkiram svoj bijeli BMW na parkiralištu ispred velikih vrata iznad kojih je stajao znak s dvije zmije. Ljekarna. Iskreno u životu nisam osjećala veću sramotu. Širila se mojim tijelom, svakom žilom kojom je moja krv tekla. Ne, ne zato jer idem u ljekarnu, u nju idem redovito po ljekove za alergiju i još ne kolicinu stvari za Mimasa i Delu. Sramota me bilo zbog današnjeg posjeta te glupe ustanove. Ono po što idem inaće uopće ne bi trebalo biti sramotno, sramotna je situacija u kojoj se ja nalazim. Jedva skupim snage pa izađem iz auta. Zaključam ga i približim se vratima, potom ih gurnem. Naravno, naravno da je ljekarna bila puna. Jedva sam ušla unutra. Stanem u red i pogledam na mobitel. Super, još ću i zakasniti na posao. Pročačkam tako malo telefon kad shvatim da se još jedan pult otvorio. Red se za čas smanjio, a ja sam bila samo jednu osobu udaljena od neugodnog razgovora s prodavačicom. Ispuhnula sam duboko te spremajući mobitel u torbu, obrišem znojne dlanove od sebe. Kad baka uzme svoje ljekove, približim se pultu.
"Dobar dan. Izvolite?" - prodavačica me ljubazno pozdavi i nasmije mi se. Sad kad joj kažem što trebam, jedva čekam da me pogleda od glave do pete i osudi.
"Dajte mi molim vas..." - ne mogu ja ovo.
"Strepsile." - bubnem prvu stvar koju ugledam. Carla glupačo jedna, ne trabaju ti te mrtve strepsile. Udahnem duboko.
"Zapravo oprostite, sjetila sam se da sam kupila Strepsile neki dan." - žena kimne glavom pa ih vrati na policu.
"Dobro. Nešto drugo?" - ponovno udahnem i lagano se okrenem oko sebe. Dobro, djed koji ima slušni aparatić i neka baka koja drži hrpu papira u ruci. Ok, nije loše. Približim se onom otvoru na pultu.
"Test za trudnoću." - prodavačica se namršti i odmahne glavom. Zašto odmahuje glavom? Što se događa? Paranoja me htjela proždrti. Stajala sam ukočena, kao da se spremam na strijeljanje.
"Oprostite, nisam čula." - izdahnem. Tih par sekudni koliko je trajao to njezino odmahivanje glavom sam zadržala dah. Automatski se okrenem iza sebe. Baka s papirima je idalje kopala po njima, a djed sa slušnim aparatom je bio fasciniran ortopedskim pomagalima.
"Test za trudnoću." - kažem malo glasnije. Žena ponovno, ljubazno, naglašavam, ljubazno kimne glavom uz smješak. Odleprša do skladišta i brzo se vrati s bijelo-plavom kutijicom u svojim rukama. Pruži mi ju i kaže cijenu. Ja platim, a potom je pozdravim i doslovno nestanem u vidu magle. Zadnje što sam čula je bilo "Sretno." koje se prodavačica proderala netom prije sam izašla. Gurnem test u unutarnji džep i brzo uđem u auto. Nestanem iz vidokruga te glupe ljekarne. Nikad više tamo neću kročiti, nema šanse. Pogotovo ne kad se sazna da je dijete, ako je dijete, Dylanovo. Oh Bože, stvarno sam se zakopala preko glave. I svakim se tim odgađanjem testa osjećam se kao da tonem alsve dublje i dublje.
Ubrzo se nađem na parkiralištu bolnice pa ponovno napustim auto i uputim se prema vratima. Pozdravim recepcionarku i šmugnem direktno u moju kancelariju. Zaključam vrata i odem direktno u wc. Skinem svoju jaknicu i izvadim test za trudnoću. Izvadim iz kutije bijeli štapić s plavom kapicom. Izvadim i uputstva pa ih pažljivo pročitam. Napravim sve kako piše. Popiškim se po vrhu plave kapice i ostavim test na kutiji da odstoji 10 minuta kako piše u uputstvima. Sjednem kratko za svoj stol i prijavim se u kompjutor. Uzmem mobitel i pročačkam po njemu. Ne mogu čekati. Odem do wc-a spuštajući mobitel. Carla prošlo je četedeset i pet sekundi, naravno da se još nije pojavilo ništa. Vratim se na stolac i krenem gristi nokat na svome palcu. Ne mogu vjerojvati. Ne mogu vjerovati da upravo radim ovo. Radim glupi test za trudnoću. Iskreno ne želim biti mama. Ne. Moja karijera je na usponu, imam šansu zapravo postati glumica, ali ne. Morala sam napraviti glupu grešku koja me može koštati svega. Bravo Carla, odličan posao. Stavim svoj dlan na čelo. I moje desno koljeno poskakivalo je od anksioznosti, a moja lijeva ruka nalazila se na stolu. Noktima te ruke udrarala sam po njemu. Taj zvuk i zvuk sata momentalno su bila dva najiritantnija zvuka na svijetu, ali nisam si mogla pomoći. Što ako i jesam trudna? Ne bi to niti bila toliko velika stvar da znate već tko nije posljednja osoba s kojom sam stupila u spolni odnos. Tablete su me iznevjerile, izgleda da ne postoji ništa bolje od kondoma. Iskreno sramota me. Ja sam doktor i znam važnost kondoma, ali ne. Bitno da znam glupu teoriju, ali u praksi ju ne upotrbljujem. Ma svaka mi čast. Brzo pogledam na sat. Prošle su četiri minute. Ponovno odem u wc, ali idalje ništa. Možda test ne radi? Ma ne. Radi, samo trebam čekati još šest minuta. Vidi se početak jedne crtice. Isupuhnem nestepljivo. Nikad nisam mislila da je deset minuta ovoliko dugo. Uvijek je proletjelo, ali ne, ovaj put je trajalo vječno. Vratim se za stol i krenem upisivati neke podatke u kompjutor. Što prije počnem prije ću zvršiti i ići doma. Jer na kraju, došla sam na posao, mora se raditi. Upišem par šifra i tih šest minuta nekako proleti. Kad slučajno spustim pogled na sat ciknem i skočim na noge. U roku mili stotinke se nađem u wcu, ali... ne mogu. Ne mogu pogledati u taj glupi test. Moje srce kucalo je kao ludo. Usta su mi bila suha kao Sahara, a vrućina koja je prala moje tijelo je bila valjda sto stupnjeva Celzijusa. Dlanovi su mi bili toliko znojni, a pritisak u ušima milijun valjda. O moj Bože. Biti ili ne biti. Jedna crtica nisam trudna, dvije trudna sam. Uzemem test u ruku i zažmirim. Duboko udahnem čvesto držeći oči zatvorene. Toliko sam ih grčevito stiskala da su mi se pred zatvorenim očima počele stvarati točkice. Nokte sam čvrsto zabijala u svoje dlanove do granice boli. Na tri. Jedan, dva, tri. Otvorim oči i pogledam u test...