The Other Side Of Us

Chapter 61: Not so sweet home.

Prošlost/2016.godina

Charlotte's POV

Pogledom tražim Bellu koju sam sve do maloprije imala u vidiku gdje je spavala u malenom,rozom krevetiću,a sad je već nema.
Trčim bezciljno po kući dok zapravo ne idem nigdje,već samo stojim dok se mračna kuća izdužuje i sve me ovo podsjeća na najgoru noćnu moru.
Samo što to ovaj put nije bila nikakva noćna mora,bila je surova i zastrašujuća stvarnost koju nisam mogla izbjeći niti se gdje sakriti.
Mahinalno se okrećem prema zvuku dječjeg plača kojeg čujem kroz hodnike iza sebe.
Brza,crna sjena prolazi par puta ispred mene noseći u rukama moje dijete.
"Bella!",vičem i pokušavam sustići sjenu,ali padam kad se susrećem sa pakleno crvenim očima u kojima nije bilo ni trunke suosjećanja.
"Vrati mi moje dijete.."
"Sada je moja,Lotz.Samo moja."

"Ne!",vičem glasno te se budim iz još jedne noćne more koje u zadnje vrijeme postaju sve učestalije i gore iz noći u noć.

Kose dijelom slijepljene za čelo,dijelom rasčupane do neprepoznatljivosti,usplahirenog srca i užurbanog pokreta se ustajem s kreveta i dolazim do Bellinog krevetića u kojem moja mala princeza mirno i spokojno spava daleko od svih problema i zlih ljudi ovoga svijeta.

Bolje ju pokrivam,te se vraćam do prozora koji gleda na Harryjevu kuću.

Sve je u Holmesu isto,kao da ni treptaj nije prošao otkako sam otišla.

Sve je isto,ali zapravo ništa više nije isto.

Tako smo blizu,a ujedino i tako daleko.

Koliko me boli,toliko sam i preponosna da bih mu prišla,zagrlila ga ili ga barem vidjeti na sekundu.

Ali neću.

Iako smo samo jednu kuću daleko,neću mu dopustiti da nam se približi više ikada.

Zaklela sam se da me neće vidjeti 10 godina.

Tako će i biti.

Ovo je sad samo privremeno.

Ne želim biti dugo kod roditelja,nije mi ugodno.

Naravno da se oni trude oko svega i daju sve od sebe,jednostavno neke stvari nikada nećete moći zaboraviti niti prijeći preko njih.

Harry's POV

Svjetlo joj je upaljeno u sobi.

Ne spava.

A ni ja.

Ni ne trudim se zaspati sve dok je ona tamo.

Malo mi fali da odem tamo,da ju zagrlim i izljubim da privučem svoje dijete u naručje.

Ali,ne smijem.

O,Bože,kako mi nedostaju.

Osjetim ih čak dovde.

Znam da sad odem,da ju vidim prije nego što treba,upropastit ću budućnost Harryju i Charlotte iz drugog vremena.

Ali me boli,izjeda,ogromna želja mi kruži tijelom.

Ustajem se s kreveta i idem prema prozoru koji gleda na Lotzinu kuću.

I tada sam je ugledao kako stoji u dugoj,svilenoj spavaćici okenuta prema meni,ali me ne primjećuje.

Duboko je zanesena u svojim mislima.

Oh,draga,da ti bar mogu pomoći.

Da te bar mogu zagrliti i poljubiti da ti odagnam sve strahove i nedoumice.

"Pogledaj me.",tiho šapućem s nekom nadom da će me čuti.Umjesto toga,samo omotava ruke oko sebe,ne prekidajući tok svojih misli.

Lagano stavljam ruku na staklo,praveći se da ju dodirujem.

Tako krhko izgleda.

"Pogledaj me,molim te.",još jednom tiho govorim i ona kao da me čuje,zaključava svoj pogled za moj.

Plavo-zelena veza se stvara,neka napetost i nedostajanje i očaj se osjećaju između nas.

Na trenutak zaboravljam da sam u sobi,a ne kod nje i prepuštam se tom trenutku.

Vidim da zadržava zrak,da stoji nepomično dok me samo nijemo gleda,ali taj pogled govori više nego što bi trebao.
Nikada me više nećeš vidjeti.,poručuje njezin pogled,pa se zato nagledaj dok možeš.

I u samo jednom njezinom okretu,naš trenutak se pretvorio u maglu i isčeznuo između nas.

A kada je povukla zavjese,da mi blokira pogled na njih znao sam da me mrzi.

Charlotte's POV

3 su sata ujutro,a ja drhtim na sredini kreveta,sjedeći u polumraku dok još uvijek vidim njegove obrise na prozoru.

Ovo se nije smjelo dogoditi,ali jest.

I nimalo ne žalim zbog toga.

Možda bih ga trebala mrziti zbog svega,ali ne mogu.

Očito ga previše volim,jer je on jedina stvar o kojoj mislim u sitne,noćne sate kada sva vreva prestane.

Kada sama ostanem,poželim mu se uvući u krevet i zagrliti ga čvrsto i nikada ga više ne pustiti.

Ali,sve je to samo iluzija.

Ria's POV

"Stvarno si toliko tvrdoglava djevojčuro?",plavi kreten stoji naslonjen na stol,dok me promatra izmučenu do neprepoznatljivosti.Ali,dala sam obećanje i ne namjeravam ga prekršiti i živo me boli briga kako izgledam,važno je da je ona na sigurnom.

"Sto puta sam rekla,a sad ću još jednom ponoviti: Neću vam reći gdje je ona!"

"Zar nisi svjesna tko smo mi?"

"Krvopije.",cinično se pokušavam nasmijati,ali mi je cijelo lice nateknuto tako da jedva progovaram.

"Hmm,preferiramo naziv vampiri,malena.Ali,da mi smo krvopije i upravo ćeš postati naša gozba."

AN

Mokra sam,ljuta jer moram čekati bus 3 sata,sjedim na autobusnom kolodvoru s visokom temperaturom,ali ipak sam napisala nastavak.

Nadam se da barem nešto valja ovo.

Sad se samo bojim da neću stići završiti cijelu radnju za ovih 8 nastavaka xd

Anamaria.xx