The Other Side Of Us

Chapter 52: The last night.

Prije nego što počnem pisati svima preporučujem da pročitaju:
'Revenge' od Tina5sos
'Fighter' od StylesMania14
Xoxo

Pjesma za ugođaj: Cher Lloyd-Stay

Prošlost/2016.godina

Harry's POV

"Melanie,ovaj.."

"Da?"

"Hajde,spremaj se."

"Pa gdje ćemo?"

"Idemo na odmor od svega.Lijepo na jedno mjesto blizu mora gdje je non-stop sunčano.Što kažeš?",na same moje riječi oči su joj zablistale dok ona zapravo nema pojma što joj spremam.Večeras je vodim natrag u bolnici.Ona je ostala zadnja ne riješena stvar u mome životu.Makar će mi biti žao gledati ju kako se opet plaši jer odlazi tamo,ja to moram napraviti i gotovo.Poslije će mi biti zahvalna na tome i to je činjenica koja me u ovom trenutku jedina tješi.

Odlazim za njomu njenu sobu i gledam ju kako ushićena i sva užurbana sprema stvari.

"Harry,gdje idemo?"

"Vidjet ćeš."

"Hajde,reci mi,molim te."

I znate li onaj svjetlucavi pogled neke osobe za koji znate da će za par sati isčeznuti?Onaj pogled koji vas probada kroz srce?

Melanie nije loša osoba.Zaista nije.Činila je puno grešaka u svome životu,ali puno toga učinila je zbog svoje nepromišljenosti i dijelom zbog ove bolesti.

Isto tako je i učinila puno stvari zbog kojih bi ju mogao doživotno mrziti.

Skoro je ubila Lotz,umiješala  nam se u vezu,došla u najgore moguće vrijeme ikada,ali ja nisam takva osoba.Nisam zlopamtilo.

Harold možda jest,ali Harry nije i niti će ikada biti.

Ali neke stvari ni Harold ni Harry ne mogu oprostiti.

"Mel,jesi gotova?"

"Umm,mislim da jesam.Dap,jesam."

"Okej onda."

"Gdje su tvoje stvari? Zar se nećeš spremiti?"

"Ja sam se već spremio,u autu su.",neprimjetno je klimnula glavom te se sitno nasmijala.

"Hajdee,reci mi.."

"Idemo daleko,Mel,daleko."

"Stvarno si bezobrazan,znaš.",govori mi dok ja pokušavam prekriti sjetnost u pogledu te na brzinu ubacujem njenu torbu na stražnje sjedalo auta.

Otvaram joj vrata i još uvijek pokušavajući glumiti kao da je sve u redu.

I ne znam zašto,ali me apsolutno svaka moja gesta sada podsjeća na Lotz.

Od otvaranja vrata,sitnih svađa pa i do njenog izgleda.

Da,Melanie se još uvijek oblači kao Lotz i koliko joj god puta govorio da se ne oblači kao ona,nije me htjela slušati.

I to je ono što me ljuti.

"Hladno je..",njezin tihi glas me izbacuje iz misli te pružam ruku do ventilatora te palim grijanje.

Za par minuta toplota se već dobro proširila autom dok sam ja ravno gledao cestu,ne želeći ju ni pogledati.

"Zašto toliko šutiš? Harry,jesi dobro?"

"Jesam,samo pazim na cestu."

Lotz,Lotz,Lotz.Ja hoću svoju Lotz! Molim vas,neka mi ju netko dovede! Ja hoću svoju princezu!

One njene živahne plave oči mi toliko nedostaju,njena dernjava u rano jutro,besmislena prepiranja radi gluposti,njeni poljupci i zagrljaji..O Bože,hoću ju pored sebe..

"Koliko dugo ostajemo?"

"Koliko god ti hoćeš."

"Okej."

I još par minuta vožnje dijelilo nas je od njoj poznate ustanove.

A onda je počelo.

"Harry..Ne..Neću tamo...",otežano i preplašeno je govorila dok se čvrsto rukama držala za sjedalo.

"Mel,moraš."

"Ne,ne,ne,ne,ne razumiješ Harry..Meni je najbolje s tobom.T-tamo mi svašta rade..Harry,vežu me,ne želim tamo!"

"Melanie,žao mi je,ali to je za tvoje dobro!"

"Puštaj me! Kako si mi samo mogao slagati?!",vrišti u sred noći dok ju ja pokušavam izvući iz auta dok se ona koprca i otima samo da ostane u autu.Krajičkom oka vidim dva bolničara i doktora kako nam se približavaju te mi i oni pomažu da ju izvučem vani.Jedan od bolničara uzima njene stvari iz auta dok ju je mi vodimo,ali uz tešku muku.

"Harry,ne radi mi to!Umrijet ću tamo! Sve ću ih pobiti,Harry! Čuješ li me,sve ću ih pobiti!! I onda ću se tebi doći osvetiti!Svima vama!",mješavina plača,vrištanja,pokušaja bjega,jednostavno to je tako bolno da se to riječima može slabo opisati.

I nekako ju uspijevamo dovesti u malenu,bijelu sobu gdje je odmah vežu za krevet i daju sedative da se opusti.

I ne mogu više.Boli me.Užasno me boli.

Stavljam ruku preko lica te plačem dok kroz svoje jecaje čujem svoje ime uzastopno iz njenih usta dok nakon par minuta više ne čujem njeno vrištanje ni plač,već me sad samo blijedo gleda,kao da gleda kroz mene,dok medicinske sestre skupljaju staklo i ampule koje je od dolaska razbila.

Nekoć osoba u koju sam valjda bio zaljubljen sada je uništena.

Ispran pogled i razbijena sreća.

Nekoć..Nekoć je sve bilo lakše..

Bit će joj bolje ovdje.

"Gospodine Styles,jeste li dobro? Hoćete li vode?",vidno preplašen doktor se sad još brine i za mene.Odmahujem glavom dok zatvaram oči i gutam knedlu u grlu dok govorim posljednju rečenicu "Samo joj recite da mi je žao.." i nestajem iza dugog,mračnog hodnika.

Možda ona nije zaslužila ovakvu sudbinu,možda sam ja ovo zaslužio.

Nestajem iza dugog,mračnog hodinka i odlazim ni sam ne znam gdje.

Ovo je bila jedina ispravna stvar,ali zašto se onda ovako loše osjećam?

Te tužne i blijede oči,razbrušena crvena kosa i umjetna mirnoća na bijelom krevetu mi nikada neće napustiti sjećanje.

Ovo je dokaz da i ja nisam toliko loš.

I vampiri mogu biti dobre osobe,samo onda kada to zaista žele biti.

Začudili biste se kako vampiri mogu biti dobri.

Začudili biste se.O,da.

AN

I ode Melanie.Htjela sam vam pokazati da ona zapravo i nije tako loša osoba.
Valjda vam ne smeta što stalno pišem u Harryjevoj perspektivi,ali jednostvno volim tako pisati možda čak i više nego od Charlottinog.

I? Što kažete?

I još jednom,puuuno hvala StylesMania14 na ovom predivnom coveru za priču!

Uživajte!

Anamaria.xx