Pjesma za ugođaj:Christina Perri-The Lonely
Otvaram torbu i u dnu svog dosjea vidim čitko ispisani telefonski broj.Samo se nadam da je on.Uzimam mobitel i vidim da imam manje od 4% posto baterije.Samo da ne crkne,samo da se ne ugasi.Brzo i drhtavim rukama utipkavam broj i samo se nadam da će se javiti.Nakon dva zvona,čujem glas koji mi sad dođe kao slamka spasa.
"Zayn!"
"Charlotte?",promuklo i pomalo pospano govori..
"Zayn,moraš mi pomoći!",plačem dok mi ruke drhte na ovoj kiši,nemilosrdnoj kiši.
"Charlotte,smiri se,gdje si?"
"Nemam puno vremena za objašnjavanje.Ne-ne znam gdje sam! Sve je o-okruženo šumom,n-negdje sam pola sata v-vožnje od kafića!"
"Dobro,znam gdje si.Ostani tu,sakrij se negdje od kiše,bit ću brzo tu."
"Z-Zayn,požuri!"
"Ne brini.",u trenutku kada to govori,poziv se prekida,a ja gledam u crni zaslon mobitela.Ugasio se.Dobro,to sad nije ni bitno kad sam već nazvala Zayna.
Sakrij se.Gdje? Trčim na kiši,pokušavajući naći sklonište u mrklom mraku.
Jesam li vam ikada rekla da se bojim mraka? Nisam? E,pa sad znate.
Stajem ispod jednog drveta,iako znam da to nije baš dobra ideja,ali to mi je zasad jedino sklonište.
Ne znam koliko je vremena prošlo,samo znam da me sve veća panika hvata što nema nikakvog svjetla,nikakvog auta,nikoga.Sama sam dok Zayn ne dođe.
Hajde,Zayn.Smrzavam se,ali to nije ništa u usporedbi koliko je kiše na mene palo i koliko sam suza isplakala.I dalje plamem,jednostavno ih ne mogu zaustaviti.
Opet gledam na cestu.Nedaleko od sebe vidim svjetla auta.
Daj Bože da je Zayn,daj Bože da je Zayn.I jest.
Crni mercedes se zaustavlja kraj mene,a ja se za par sekundi nalazim unutra,trresući se i jecajući.Zayn automatski pali grijanje,dok me zabrinuto gleda.
"Charlotte?",stavlja ruku na moje rame,dok ja bacam glavu na koljena još clasnije plačući.
"Šššš,dobro je..Prošlo je,sad si sigurna..U redu je..",lagano me grli dok se ja ne pomičem,već samo jecam,ali suze više ne teku..
Ne znam koliko sam jecala,samo znam da nisam prestajala dok mi nije ponestalo zraka,a Zaynova ruka nije prestala prelaziti preko mojih leđa,umirivajući me.
"Možeš li sada govoriti?",klimam glavom i pokušavam popraviti slijepljenu kosu s lica.
"Što se dogodilo?"
"Posvađala sam se s Harryjem."
"Oko čega?"
"Oko...oko...oko njegovog kopanja po mojim mislima.Bilo mi je dosta svega,i kao i uvijek kada se naljutim,govorim nepromišljene stvari koje nikada ne bih rekla,ali su mi izletjele."
"Aha,a što si rekla?"
"Rekla sam mu ako ne otključa vrata da mene ni Bellu više nikada neće vidjeti.Nisam to trebala reći,ali nisam se znala zaustaviti.Njega je upravo toga strah.Strah ga je da ću opet otići i da ću ga ostaviti."
"Da,nisi to trebala reći,ali oboje ste pretjerali.Oboje ste tvrdoglavi i nitko vam ne može dokazati."
"Ja ne znam što ću sad."
"Hoćeš da te odvezem kući?",odmahujem glavom dok se naslanjam na sjedalo igrajući se s noktima.
"Ne mogu kući,Harry je tamo.Ne mogu kod njegovih,oni će ga zvati.Ja nemam kamo.Jedino mi ostaje Harryjev stan u Londonu.Možeš li me tamo odvesti?"
YOU ARE READING
The Other Side Of Us
Novela Juvenil"We all have our other sides. But,trust me darling,you don't want to see mine." COPYRIGHTED © Anamaria_story Story cover by: StylesMania14
