The Other Side Of Us

Chapter 60: The day.

Prošlost/2016.godina

Mjesec i pol dana kasnije

Charlotte's POV

("I will wait"-Little Mix Cover)

"Čestitam generacijo 2016.godine!",ponosno je uzviknuo direktor dok smo svi mi u zrak bacili svoje plave kape s glave dok smo u drugoj ruci držali diplome.

I da,došao je i taj dan.Diplomirala sam.

A sada zaista ne znam što me čeka.

Trebala bih se vratiti u Holmes,zar ne? Možda bih ipak trebala pogaziti svoj ponos i sve predrasude prema svojim roditeljima.

Zaista nije vrijeme za glupiranje i dokazivanje.

Čestitali smo jedni drugima gdje je pala i pokoja suza.

Nakon višeminutnog grljenja i čestitanja,bilo je vrijeme da se krene.

Znam da su mi svi rekli da sam dobrodošla ostati do porođaja,ali zaista ne želim nikoga iskorištavati i uzimati zdravo za gotovo.

Doktorica je bila u blizini.Nije me puštala iz vida i na neki način bilo mi je drago što je to uradila.Imala sam neko osiguranje da će sve biti u redu ako je ona u blizini.

Pod prvim udisajem svježeg zraka,tupa bol u trbuhu me je oborila na koljena.

Samo se nadam da nije ono što mislim da jest.

Pa nije mi još vrijeme! Imala sam još jedan mjesec!

O,ne! Što ako nešto nije u redu s njom?! Ne,samo da nije to!

Zaječala sam glasno,dok me je doktorica pridržavala da ne padnem dok se bol sve više širila mojim tijelom i oslabljivala me.

"Charlotte,pogledaj me! Ne smiješ zaspati! Čuješ li me,Charlotte? Ostani sa mnom.",govorila mi je,ali njezine riječi nisu doprle do mene.
"Spasite ju..",bilo je zadnje što sam rekla dok iza nje nisam ugledala anđela i zaspala.

Harry's POV

Zar je pravedno da provedeš sate plačući u sobi?

I sve nam se poruši kao kule od pijeska,prestajemo vjerovati ljudima,pa čak i onima kojima smo vjerovali najviše i najduže.

I neke stvari prebolimo brzo,nekima se smijemo,a neke ne prebolimo nikada.

Ni nakon dosta vremena gdje smo imali mali milijun sretnih stvari koje su nam se događale kroz niz godina.

"Aaa!",čaša koju sam prethodno držao i iz nje ispijao vodu,ispala mi je brzinom munje iz ruke i pretvorila se u komade stakla ispod mojih nogu dok mi se bol iz šake nesvjesno brzo i jako širila kroz cijelu desnu ruku.

Ne da boli,ovo peče i nikako ne mogu zaustaviti.

Bol i vrućina se dalje šire cijelom desnom stranom tijela dok potpuno paraliziran padam na hladne kuhinjske pločice i pridružujem se komadima stakla.

Od boli jedino mogu vikati i zapomagati,ali nešto me presijeca gore od boli kada u glavi vidim Charlotte kako pada na pod i doktori je nose na rukama.

Osjećam istu bol kao i ona.

I neće prestati dok i njoj ne prestane.

Samo da im bude dobro.

Samo to želim.Više od ičega.

Charlotte's POV

Želim otvoriti oči,ali ne mogu.Suviše mi je teško.