" Ustajte! Autobus nas čeka" viknula je razrednica. Obje smo se ustale, uzele svoje stvari pa sa njima krenule dolje.
Već je cijeli razred bio na nogama, odavno su bili razbuđeni. Imam osjećaj da su nas zadnje probudile. Kada nas je razrednica prebojala, izašli smo van pa pješice krenuli prema autobusnom kolodvoru. Sa autobusom idemo do zračne luke i onda avionom do Hrvatske.
Sjeli smo u autobus. Stavila sam slušalice u uši, naslonila glavu na naslonjač i pogledala kroz prozor. Osjetila sam neku tugu. Pet najljepših, no opet i naj bolnijih dana mi se dogodilo ovdje, baš u Barcelni. Ostvario mi se san, ali povrijedila me osoba koja mi je značila sve! Povrijedila me osoba za koju sam mislila da je svetinja. Uvijek sam ga branila, ali ispostavilo se da je on drugačiji. Ispostavilo se da je zapravo isti kao i ostali. Ne razlikuje se ni po čemu od ostalih muškaraca... jednom rječju, razočarao me. I to jako.
Osjetila sam kako mi se suza spustila niz obraz. Ali, nisam ostalima dala da primjete da plaču. Prije nego se Filipa stigla okrenuti prema meni, rukavom sam obrisala suze.
" I Sara, vraćamo se u Hrvatsku... iz sna u javu" rekla je sa osmjehom na licu. Tužno sam klimnula ne govoreći niti riječi, što je Filipu jako zabrinulo. " Sara, jesi u redu?" zabrinuto me pogledala.
" Da naravno, zašto ne bih bila u redu? Ja sam sasvim dobro... dapače, odlično sam!" sarkastično sam rekla. Čini mi se da je i ona shvatila o čemu se radi.
Stoga me prijateljski lupila u rame i rekla:
" Ma ne brini se, sve će to jednom proći. U tvoj će život jednom ući onaj pravi i vidjeti ćeš kako će sve biti u redu. Samo ne budi tužna radi nekog kretena od nogometaša koji te povrijedio." pogledala sam ju i blago se nasmješila.
Ali što ako meni ljubav nije suđena? zapitala sam samu sebe
" Fi, kako ću ja znati da je to onaj pravi?" zbunjeno sam ju pitala
" Ne pitaj mene mala" glasno je rekla " nemam ja još dečka pa da ti to mogu reći."
" A- Ali, što je sa Marcom?"
" Ništa, što bi bilo... mi smo samo prijatelji." odgovorila je na što sam se ja prilično iznenadila.
(...)
Smjestili smo se u avion. Ovaj put sam stavila slušalice na uši. Čini mi se da bi čak mogla i spavati dok ne dođemo u Hrvatsku, ipak sam jako umorna i spava mi se.
Prije nego što sam pustila pjesmu, došla mi je poruka od majke.
' Zovi me kada stigneš u Zagreb. Pusa :*'
' U redu, pusa i tebi' odgovorila sam pa si pustila pjesme. Zatvorila sam oči i lagano utonula u san.
____________
Kratko? Da, dosadno? Da... ali ovo sam sad na brzinu pisala. kao 1. još sam uvijek pod dojmom zgodnih likova sa kojima smo moja frendica i ja igrale nogomet i odbojku *_* a kao 2. kod bake sam, mobitel mi crk'o pa moram pisati prek' kompjutera, koji je samo jedan a moj brat želi za komp.
Ugl... nadam se da vam se svidjelo :) lysm i hvala što ste čitali :*
