¤Have you ever¤
Stavila sam ruku preko usta i ugrizla se da ne bi zajecala. Ja... ne vjerujem. Zašto bi me netko želio oteti? Bolje pitanje, zašto bi Mario to htio? Mislim, bili smo najbolji prijatelji još od vrtića. Poznajemo se jako dugo. I... nisam primjetila nikakve znakove da se zaljubio u mene.
Odmaknula sam se od zida i nervozno prošla rukom kroz kosu. Zavrtilo mi se u glavi. Pred očima sam vidjela samo mrak a kasnije osjetila jaki udarac glavom o pod.
Christian's p.o.v
Nakon obavljenog razgovora sa šefom iz Amerike ušao sam u kuću. U kuhinji je sjedio zabrinut Mike. Osvrnuo sam se oko sebe da vidim da li slučajno ima koga tko bi nas mogao čuti. Nitko ne zna da ja radim za FBI a Mike za CIA. Kada bi to itko saznao, nas dvoje bi dobili otkaz. Kad sam se uvjerio da nema nikoga, zatvorio sam vrata kuhinje i sjeo kraj njega.
"Čemu zabrinut izraz lica mojeg brata?"hladno me pogledao. A zatim je pogled prebacio negdje iza mene.
"Zasrao sam sve."
"Kako to misliš?"upitao sam a nervozni osmjeh mi se pojavio na licu.
"Lijepo Chris. Zasrao sam sve. Kad se vratimo u Ameriku dobit ćemo otkaz, obitelj će nas odbaciti i postat ćemo uličari."
"Čekaj, nisi li valjda rekao nekome za naš tajni zadatak?!"podigao sam glas. Kimnuo je glavom."Kome? Kome si rekao!?"
"Njoj. Žao mi je..."
Njoj....
"Sari, Roberti, Corneliji ili Vanessi?"
"Sari."rekao je potiho. Bijesno sam udario šakom o stol i ustao se. Stolica na kojoj sam sjedio sada je bila na podu.
"Zašto Mike? Dovraga zašto?!"derao sam se. Ne bi smio vikati. Mogao bi nas netko čut.
"Morao sam Christian, morao. Bojala me se. Ja ne želim da me se ljudi boje. Uostalom..."snažno sam lupio po zidu. Bijela boja se samo sasipala po mojoj kosi i po podu. Blanco će me ubiti kada ovo vidi.
"Jebote pa to je i bio cilj! Mi smo ovdje na jebenom tajnom zadatku a ti sve upropastiš sa tim 'ne želim da me se ona boji'. Jebemu to ti je i bio cilj idiote!"došlo mi je da si počupam kosu sa glave."Zašto moraš uvijek biti neka pičkica?"
"Stvarno oprosti Christian! Uostalom, zar ne vidiš da se lagano zaljubljuje u tebe? Mi ne smijemo imati djevojku, ženu niti djecu. Zar si zaboravio kodeks agenata CIA i FBI?!"sad je on počeo vikati.
"A ti si zaboravio kodeks broj jedan? 'Nikada ne govori tko si zapravo dok si na tajnom zadatku'." Oboje smo se crvenili od bijesa. On je bijesan na mene, ja na njega."Gdje je ona uopće?"pitao sam nakon pet minuta šutnje.
"Gore, u sobi je."okrenuo sam se i bijesno izašao iz kuhinje.
Što sada da napravim? Kako da se ponašam? Što da joj kažem? Već znam njenu reakciju. Počet će vikat i plakati, a ja.... ja sam slab na njene suze. I... mislim da se zaljubljujem u nju. Ali, svejedno. Ne smijem prekršiti kodeks agenta. Ne smijem se zaljubiti u nju do kraja. Uostalom, ona ima Neymara. Pokucao sam na vrata njene sobe. Ne čuje se ništa. Nikakve naznake života. Pokucao sam glasnije, možda me nije čula. Opet ništa. Pritisnuo sam kvaku i vrata su se širom otvorila. Ušao sam unutra i na podu ugledao Saru. Brzo sam dotrčao do nje i podignuo je. Istrčao sam iz sobe i sletio se sa stepenica prema vratima. Tamo su stajali Roberta i Vanessa.
"Roberta otvorite vrata! Vanessa donesi moje stvari."viknuo sam. Roberta je otvorila vrata a ja sam sa Sarom u naručju izletio kroz vrata i otrčao do svog auta. Vanessa je dotrčala do mene i otvorila ga. Položio sam ju na zadnja sjedala. Zgrabio sam ključeve iz Vanessine ruke i ušao u auto. Upalio sam ga i zavezao se sigurnosnim pojasom. Brzo sam izašao iz dvorišta i uključio se u promet.
(...)
"Christian, gdje je Sara?"pogledao sam ulijevo i vidio Vanessu, Blanca, Jorgea, Blanca, Corneliju i Roberta. Mike je išao iza njih. Bio je ozbiljan i pomalo ne definiranog izraza lica. Ustao sam i ispričao im sve u detalje.
Sara's p.o.v
Ne znam gdje sam. Ne znam koji je dan. Niti koliko je sati. Umorna sam. Sve što znam je da mi se spava. Ali želim otvoriti oči. Želim vidjeti gdje se nalazim. Sve me ovo tako izluđuje. Pokušavam otvoriti oči, pokušavam progledati, no ne mogu. Nemam snage. Ali trudim se. Doista se trudim. Odjednom sam čula korake. Idu ujednačenim tempom, polaganim. Stali su. U sobu ulazi još netko. Ne znam točno tko. I taj netko je stao. No, ta treća osoba šmrca. Kao da plače. Po tome vjerujem da je žensko. Također, duboko diše. Pokušava se smiriti. No, uzalud. Jedna osoba od njih troje progovara.
"Gospođica Šimić je u jako lošem stanju."gospođica Šimić? Tko je ta?"Zbog jačeg udarca glavom o tvrdi predmet, predpostavljam pod, morali smo ju staviti u komu kako ne bi došlo do većeg oštećenja mozga."jedna od tih osoba u prostoriji je zajecala.
"Oh Sara..."bio je to ženski glas. Tužan ženski glas."Kada ćete ju probuditi?"
"Oh nećemo mi, ostaviti ćemo ju da se sama probudi."
"A kada će to biti?"pitao je neki drugi glas. Pederkasti glas.
"Za par dana, tjedana možda čak i mjeseci... najviše za jednu godinu. A sada, ako nemate više nikakvih pitanja, trebala bih otići provjeriti ostale pacijente."koraci su izlazili van, no onda su se zaustavili..."O da, pričajte joj. Čuje vas."i izašli su, ovaj put stvarno.
Osjetila sam još nečiju prisutnost. Netko je sjeo kraj mene i primio me za ruku. Bila je to neka cura, pretpostavljam. Ruka joj je bila nježna i meka, no opet je imala čvrst stisak. Krevet se udubio, što znači da je netko sjeo kraj mene. Čini mi se da je to onaj sa pederkastim glasom.
"Oh Sara... moja sekice..."Sara? Oh, to mora da je moje ime. Čekaj, ja sam Sara? Pa... imam lijepo ime. Mislim,meni se sviđa."Što ti se dogodilo?"pa iskreno... ne sjećam se. Ne sjećam se ničega... a tko sam ja zapravo? Što sam ja pala? Ne sjećam se toga... ali znam da me boli glava.
"Vanessa, nemoj ju jako stiskati za ruku. Ruka joj je pobijelila."a zato me bole prsti.
Osjećam još nečiju prisutnost. Mmm, tko god da je ušao muško je i ima odličan parfem. Progovorio je.
"Vanessa, Blanco, žao mi je. Kako je Sari?"to srećo... samo pričaj, tako mi godi tvoj glas.
"U komu su ju stavili"rekao je pederko"kaže doktorica da su ju ostavili da se sama probudi"
Ajde ljubavi, progovori! Naređujem ti da nešto kažeš.
.
.
.
.
Ništa, ne želi ništa progovoriti. A osjetim njegovu nazočnost ovdje. Taj parfem... taj njegov poseban miris.
....
"Vanessa, moramo ići kući"javio se pederko. Cura je pustila moju ruku i ustala. Ahh, hvala Bogu. Mislila sam da će mi slomiti ruku. Šmrcnula je te ustala. Koraci su se čuli kako izlaze. Vrata su se zatvorila. Tišina je ostala sa mnom. A ja sam sama... sa tišinom. Mrakom... tamom.
________________
Joooj žao mi je što je ovako kratko i stvarno mi je žao što sam ovako kasno postavila. Nisam imala danas previše vremena i sad sam nešto kompromizirala. Nadam se da se ne ljutite. A sutra dobivate dužii nastavak, obećajem!
Hvala što čitate♥♥♥volim vas sve♥♥♥♥ツ♥♥♥
