¤What now¤
Osjećam kako lagana svjetlost ulazi u moju sobu, ali ne kroz cijeli prozor već kroz rupice. Znači imaju rolete, to je dobro. Pokušavam ponovno otvoriti oči. Uzalud. Nešto mi pišti kod ušiju. Nekakvi aparati. Pa, logično ako se nalazim u bolnici... u bijeloj sobi... da ću biti uključena na one silne aparate. Samo, što se dogodilo da sam se našla ovdje? Što je prouzrokovalo jaku glavobolju koju još uvijek osjećam.
Netko je ušao u sobu. Doktorica, ili sestra. One klompe odzvanjaju podom. Može li malo tiše? Nazočni u ovoj prostoriji imaju glavobolju! Osjećam bol u lijevoj ruci. Kao da mi nešto vadi iz nje. Nedugo nakon toga osjećam olakšanje. Oslobođenje. I onda opet... bol. Hej! Lakše malo sa tim ubodima. Nisam ja onaj jastučić za igle! Čujem nekakvo odzvanjanje i škripu kotačića. Koraci izađu iz sobe i zatvore vrata, ostavivši me tako u polutami. U ruci su mi zabijene igle. Osjećam kako mi nešto teče, ali ne znam što točno. Ne znam odrediti niti prepoznati. Eh, da bar mogu otvoriti oči. Ponovno gledati u sva ona... nepoznata lica. Hm, da barem mogu vidjeti lice onog zgodnog lika.
(.....)
Zašto ne mogu progledati? O Bože zašto? Želim se već jednom riješiti ove sa jakim stiskom! Opet mi pritišće ruku i... vjerojatno ne namjerno, ali ju lagano slama. To boli! Da joj bar mogu to nekako reći...
"Christian, gdje je Blanco?"tko je Christian?
"On je u čekaonici. Jorge ga tješi"odgovorio je. Vidi, pa to je onaj macan od jučer. Ljuta sam na njega. Kad sam htjela da opet govori nije htio. Ah, šutljiv neki lik. No, u redu je. Obožavam njegov glas. On je kao lijek za moju glavobolju. Odjednom, aparati su zapištali i povećali moju bol u glavi. Čemu pištanje?
"Christian pozovi doktora!"viknula je... Valeria? Vanessa? Maria? Ne znam joj ni ime. Christian je vjerojatno istrčao van na hodnik bolnice. Pitam se koje je boje hodnik. Možda zelene? Plave? Ajoj, ne nalazim se u dječjoj bolnici. Vjerojatno. Hm, koliko mi je uopće godina? U sobu su ušle dvije osobe. Ne znam točno tko...
"Aparati su zapištali doktorice Córtezar. Kao da je dala znak života."rekla je ta cura. Bila je... uzbuđena? Tužna? Sretna? Puna nade? Ne znam ni sama... ali znam da se ja želim probuditi. Želim ponovno gledati svijet. Otkrivati tko sam ja, otkrivati svijet oko sebe.
"To je dobar znak gospođice. Znači da se lagano budi. Ali ne još. Mislim, bilo bi malo čudno da se probudi tek nakon dvanaest sati kome. Sutra ili preksutra bi se već mogla probuditi. Hvala što ste me pozvali. Ja moram dalje ići obilaziti pacijente a vi se sjednite i pričajte joj. Možda ju prije probudite."rekla je i izašla iz sobe. Pritom zatvoreći vrata. Ona cura je opet sjela kraj mene i primila me za ruku. Evo kako ju zamišljam... duga plava kosa, smeđe oči. Sa osmijehom od uha do uha.
"Hej Sara, kako si?"pa dobro, hvala na pitanju."Znaš, svi su se zabrinuli za tebe. Pošto te ne smiju vidjeti ja im sa zadovljstvom pričam o tebi. Kakva si bila osoba... kakva si sad. Žele znati svaki detaljčić o tebi. Mama Cornelia plače. Ne može se suspregnuti. Jedino Christian i Mike ne pokazuju emocije. Ne znam kako im to uspijeva. Samo znam da im zavidim na tome."a ja zavidim tebi jer vidiš Christiana i jer se očito družiš sa njim."Mike je otišao javiti Neymaru. Iako sam rekla da nema potrebe jer... ti i on niste više u dobrim odnosima..."Neymar? Ona je spomenula Neymara?
Bol glavom mi se proširila. Imam osjećaj da mojim tijelom prolaze lagani trnci. Neymar. Hrvatska. Filipa. Rosmari. Bol. Patnja. I još neke stvari prošle su mi pred očima.
Stvorila mi se slika u glavi. Bila je kišna noć. Došla sam u nečiju kuću. Na trosjedu sjedi mladi muškarac kratke smeđe kose. Okrenuo se prema nekoj curi duge smeđe kose. Zelene oči zasjale su mu se od suza. "Odlazi"je sve što je rekao. Okrenula se i sa onim koferima izašla van.
