¤We are young¤
Sljedeće jutro probudila sam se sasvim odmorna. Sjetila sam se sinoćnjeg razgovora sa Christianom. Christian se doima kao jako mudar čovjek. Pametan je, a usto što je pametan, i zgodan je. Huh, o čemu ja to razmišljam? Volim Neymara. Odbio te, nije valjda da ćeš se boriti za njega? Imam osjećaj kao da me moja savjest u čudu promatra. Pa, i mislila sam... ali ne još. Iako je prošlo već šest godina od našeg zadnjeg susreta, nisam još spremna. Čula sam kucanje na vratima. Ustala sam sa kreveta te otvorila vrata. Ispred njih je stajao Mike. Skroz pijan.
"Hej ljepotice."
"Um... hej Mike. Što radiš ovdje?"zbunjeno sam pitala.
"Došao sam te posjetiti."pridržao se lijevom rukom za štok kako ne bi pao. Stvarno je pijan."Nisam mogao prestati misliti o tebi još od sinoć. Tako si lijepa."pružio je ruku ali sam se uzmaknula."I vatrena. Želiš se igrati?"htjela sam nešto reći ali u tom trenutku je naišao Christian. Izgleda kao da se tek sad otuširao... i tako je... tako je sexy. Ne! Što mi se događa?! Zaljubljuješ se u njega, podrugljivo mi je rekla savjest. Ne, ne zaljubljujem se. O da, zaljubljuješ!
"Sve u redu?"zabrinuto je upitao ignorirajući kapljice vode koje mu se spuštaju sa kose, klize mu po licu i padaju na ovratnik majce. Mike se okrenuo prema njemu i pijano ga pogledao.
"O vidi... i moj brat zavoditelj je tu."
"Mike, Isuse, pijan si! Daj da te odvedem u sobu. Moraš leći."
"Ne! Ne treba mi tvoja pomoć Christian! Sedamnaest godina sam živio u tvojoj sjeni. Sedamnaest godina sam slušao Mike napravi ovo, Mike napravi ono. Također, jebenih sedamnaest godina sam slušao Christian je baš dobar, Christian je baš drag... Christian ovo, Christian ono. Nema više toga brate! Ne...."i srušio se na pod. Stvarno, jutro nije dobro započelo.
"Moram ga odvesti u sobu. Ispričavam se na smetnji Sara."rekao je i šarmerski se nasmiješio. Uzvratila sam mu osmjehom.
"Treba li ti pomoć?"upitala sam prekriživši ruke na prsima.
"Ne, ne treba gospođice. Mogu ja to sam."ponosno je rekao i vukao ga skroz na drugu stranu hodnika. Otvorio vrata i nestao zajedno sa Mikeom u sobi.
(...)
Sjedim za velikim kuhinjskim stolom u kuhinji. Blanco, Vanessa i ja doručkujemo. Roberta stvarno zna praviti dobru pureću salatu. Da, ovaj put je pureća, a ne pileća. Christian i Mike još nisu došli. Pitam se gdje su. Ili bolje, gdje je Christian. Savjest mi je namignula. Da... ovaj, što? Ne! Christian me nimalo ne zanima! Samo smo prijatelji.
"Sviđa ti se Christian?"zbunjeno sam se okrenula Vanessi. Odakle joj sad to pitanje?
"Um... ne? Zašto pitaš uopće?"
"Vidjela sam vas sinoć na mostiću. Imala si stvarno iskren osmjeh. Gotovo isti onakav kakav si imala na pomisao o Neymaru."i onda baš u tom trenutku naletio je savršen Christian. Plave oči su mu se sjajile. Stvarno, što je to sa plavim očima u posljednje vrijeme? Koga god da pogledam ima plave oči.
"Jutro"rekao je uzmijaući mobitel. Pogled mu je bio prikovan za moj. Osjetila sam kako sam se blesavo nasmješila. Stvarno...
"Hoćeš doručkovat?"upitala ga je Vanessa.
"Ne, hvala. Imam nešto važno za obaviti. Vidimo se. Sara, bok."rekao je a meni je srce tri put brže zakucalo. Kada je izašao van, Vanessa mi se obratila.
"I onda, sviđa ti se?"
"Tko? Christian? Ne. Ne sviđa mi se."slagala sam.
"Ma daj, kome se on ne sviđa. Evo, čak se i meni sviđa, a bratić mi je."
