Neymar's p.o.v
Sjedim na kauču. Nadine i Rafaella sjede prekoputa mene i zabrinuto me promatraju dok moj otac nervozno šeće gore-dolje po sobi.
"Ja sam kriv..."
"Nisi Ney. Pa nisi ti kriv što si se zaljubio u Saru a ne u Brunu."rekla je Rafaella."Uostalom, kad smo kod Sare, kako napreduje stvar između tebe i nje?"
"Nikako. Nisam ju još nazvao... a sumnjam da ću ju nazvati."promrmljao sam.
Ja... ja volim Saru, ali sada... nisam više siguran ni u što. Nisam siguran da li bi mogao živjeti sretan kraj Sare u saznanju da se Bruna ubila zbog mene.
Sara's p.o.v
Digla sam se u sjedeći položaj. Glava me boli. Ne osjećam se dobro. Gdje su Rosmari i Filipa kada ih trebam? Ustala sam i krenula u kupaonu. Imam osjećaj da sam se napila najlošijeg vina. Onog vina od kojeg te boli glava. Ušla sam u kupaonu te stavila ruke na umivaonik. Vrti mi se u glavi. Odjednom, pred očima mi se sve zacrnilo, a posljednje što sam osjetila je jak udarac o kupaonske pločice.
(....)
Sara leži u bijeloj bolničkoj sobi priključena na brojne aparate. Filipa i Rosmari zabrinuto sjede u čekaonici. Dok je Rosmari uplakana, Filipa hrabro suzdržava emocije. Doktor je došao do njih sa, na sreću, veselim vijestima.
"Doktore, kako je?"obje pitaju u isti glas.
"Ovako, da budem iskren, onda kad je došla, izgledalo je kao nešto jako strašno. No, na sreću, stvari su se popravile i... trebala bi se probuditi kroz par sati."rekao je pa otišao. Zadovoljno su se nasmiješile pa ušle u sobu.
Sara's p.o.v
I evo ga, moj dan. Moj dan D. Moje i Neymarovo vjenčanje! Za par minuta, ja ću biti njegova supruga. Samo ću biti njegova. Oh, zar je moguće da jedna osoba tako utječe na mene?
"Kako je prekrasna..."čula sam uzdahe svih ljudi koji su bili u crkvi. I tako... dok idem do oltara za kojim me čeka muškarac mojih snova u crno-bijelom odijelu, crvenim se. Nisam navikla biti u centru pažnje. Došla sam do njega i pogledala ga u oči. Te prekrasne zelene oči su zračile radošću. A ja sam još sretnija jer znam da sam ja razlog njegove radosti.
"Prekrasna si."usnama je oblikovao tu riječ. Slatko sam mu se nasmiješila, i vjerojatno još više pocrvenjela. Okrenuli smo se prema svećeniku i ritual može početi.
"Sara, uzimaš li ti Neymara Santosa kao svog zakonitog muža?"
"Uzimam."
"Obećaješ li da ćeš ga čuvati, voljeti, poštivati i podržavati do kraja vaših života?"
"Obećajem."
"Neymar Santos, uzimaš li ti Saru za svoju zakonitu ženu?"i, tu je nastala neugodna tišina. Tužno me pogledao a ja sam mu odvratila zbunjenim pogledom. U čemu je 'kvaka'?
"Ja, Sara, žao mi je... ne mogu to..."
"Neeeee!"sva zadihana sam se naglo podigla u sjedeći položaj. Glasno sam zaplakala. Gorke suze su mi se slile niz obraze. Zbog čega ja to točno plačem? Zbog Neymara? Zbog svog života? Zbog sadašnje situacije?
Rosmari me čvrsto zagrlila a Filipa izgovarala onu dobro poznatu riječ 'shh'. Nije pomagalo, samo sam jače plakala. Jecala sam Rosmariji u rame. Jadna cura, imala je totalno mokru majcu zbog mene i mojih suza. U sobu je ušao doktor.
"Da li je sve u redu Sara?"zabrinuto me upitao. Odmahnula sam glavom.
"R-rekao je ne. J-ja sam kriva."zbunjeno su me promatrali. Nisu imali pojma o čemu pričam. Naravno, samo ja znam o čemu trabunjam. Šmrcnula sam pa pokušala ustati.
"Ne gospođice, ne smijete se naprezati."
"Ali ja želim kući... molim Vas. Pustite me na vlastitu odgovornost."oklijevao je. Zar ga moram moliti?
"Molim Vas..."prošaptala sam i suza mi je skliznula niz obraz. Na kraju, kimnuo je glavom. Uz Filipinu pomoć sam ustala. Rosmari je otišla van pozvati taxi. Izašle smo van i čekale.
(...)
Sama sam u sobi. Filipa je otišla potražiti nekakav časopis a Rosmari je kod svog novog dečka. Ajde, barem je ona sretna. Uzela sam mobitel i okrenula broj aerodroma.
'Dobar dan.'
'Dobar dan. Htjela bi kupiti kartu za Barcelonu. Kada imate slobodne termine?'pitala sam drhtavim glasom.
'Ima za sutra ujutro. Let je u osam. Odgovara li Vam?'
'Da, naravno.'
'Samo na koje ime hoćete avio-kartu?'
'Ime Sara Šimić. I, koliko to košta?'
'Znači na ime Sara Šimić, sutra u osam ujutro imate let. Iz zagrebačke zračne luke za Barcelonu. Četiristo kuna.'
'U redu, hvala Vam. Doviđenja.' Rekla sam pa prekinula. Drhtim. Suze mi se slijevaju niz obraze. Ne znam osjećam li sreću što ću ga opet sresti ili tugu jer sam kriva... zbog Brune... i njene nezgode. U sobu je ušla Filipa. Sjela je kraj mene i zagrlila me. Zaplakala sam još jače. Stvarno moram naučiti kontrolirati osjećaje.
"Žao mi je Fi."
"Žao? Zbog čega?"zbunjeno me odmakla i pogledala u oči.
"Ja... odlazim... sutra."
________
Nadam se da vam se svidjelo. I čitajte priču sa Lucy Hale, petralovecristiano će to puno značiti :)
