*Upozorenje: ne znam kako će te podnijeti nastavak, ali molim vas da maknete bilo koji oštar predmet i da se potrudite ne razbiti ekran mobitela/kompjutera/tableta zbog bijesa koji sam vam izazvala ;) xD
*Uživajte čitajući! ^^
Budilica pišti. Dan je. Šest sati ujutro. Nisam cijelu noć mogla spavati. Samo sam se vrtjela po krevetu. Da li sam uzbuđena? Jesam. A isto tako sam i nesretna. Posvađala sam se sa najboljom prijateljicom. Jedinom prijateljicom koja me istinski razumjela. Koja zna sve moje tajne i koja je uvijek bila tu za mene. Duboko sam uzdahnula pa se ustala iz kreveta. Ne smijem previše razmišljati, to me ubija. Ušla sam u kupaonu i zatvorila vrata. Odjeću sam stavila na wc školjku. Skinula sam se iz pidžame pa ušla pod tuš. Mlaka voda je tekla niz moje tijelo. Zatvorila sam oči i sjetila se Neymara. Da li će me htjeti vidjeti? Hoće li biti sretan kad mu pokucam na vrata? Da li uopće osjeća isto ono od pretrpošle godine? Tako puno pitanja a nigdje odgovora.
Izašla sam iz kade te ručnikom obrisala tijelo. Obukla sam crne gaćice i grudnjak. Obukla sam plave traperice i nekakvu sivu majcu kratkih rukava. Izašla sam iz kupaone i našla se oči u oči sa Rosmari. Tužno je sjedila na krevetu i promatrala me. Naravno, Filipe nije bilo. Gdje je otišla? pomislila sam. To te ne treba zanimati! Aha, da... bilo bi to super da ja nisam osjećajna osoba.
"Stvarno odlaziš?"kimnula sam glavom."Zašto? Da li sam ja razlog? Ili svađa sa Filipom? Ako je svađa u pitanju, pa riješit će se. Nemoj bježati od problema..."lagano sam se nasmijala. Ja upravo odlazim k svojemu problemu.
"Rosmari, ja ne bježim od nikakvih problema."blago sam rekla."Ja upravo odlazim jednom od njih.
Pomirila sam se s tim da ne mogu bez Neymara. Znaš, kao što noć ne može bez zvijezda, dan bez sunca, tako ja ne mogu živjeti bez njega. Bez ljubavi svog života."suza mi je skliznula niz obraz, ali sam ju zaustavila.
"Ali, kako znaš da je on pravi? Možda griješiš.."da bar griješim.
"Gle, priznajem... puno toga sam pogriješila što je vezano za moj život, ali u jednu stvar sam sigurna. Neymar nije moja pogreška. On je nešto najbolje što mi se dogodilo u životu. On... kad je on ušao u moj život, po prvi put sam se osjetila živom. I ja... bez njega nisam ja. Možda se smijem, ali to nije onaj iskren osmjeh."malo sam zastala. Zapela mi knedla u grlu.. uff te emocije!"Ja, ja ne mislim svoj život živjeti u laži i pretvaranju da je sve u redu, jer nije! Želim njega pored sebe... želim samo njega. Shvatit ćeš kada pronađeš onog pravog."rekla sam i potapšala ju po ramenu. Blago se nasmiješila a nekakav sjaj joj je zasjao u očima.
"Ja već znam Sara. Našla sam onog pravog."zastala je i pogledala me."Zove se Filip. Onaj Filip kojeg si ti odbila."
"Eto. Baš mi je drago zbog vas dvoje. I, znaš da mi možeš slobodno reći ako te povrijedi, u redu?"
"Hvala ti Sara. Ti si najbolja sestrična ikada! Iako, ja bi tebi to trebala govoriti, jer ipak sam ja starija."nasmijale smo se.
"Možda ti jesi starija, ali ja sam mudrija."namignula sam joj pa pogledala na sat. Već je sedam i petnaest."Pa, moram ići. Nedostajat ćeš mi Švabica moja."nisam ovo očekivala, ali zagrlila sam ju, snažno. Suza mi je opet potekla niz obraz. Brzo sam ju obrisala, uzela kofere pa sišla ispred đačkog doma. Taxi me već čekao. Mahnula sam joj, pa sjela unutra. Vozač je moje kofere stavio u prtljažnik. Kišica lagano pada po prozoru. Naslonila sam svoju glavu na taj hladni prozor i promatrala kapljice kiše kako se spuštaju niz njega. Srce mi se stegnulo prisjetivši se Filipe. Rastale smo se u svađi... u neprijateljstvu. Da li sam se trebala ispričati? O da, trebala sam. Ipak, ja sam 'mudrija'... duboko sam uzdahnula, neprimjetno ispustvši lagani jecaj. Srećom, vozač nije čuo. Nakon pola sata, stigli smo do zračne luke. Izvadio mi je kofere a ja sam mu platila pedeset kuna.
