Tišina... ona neugodna... glupa tišina. Stojim ispred Filipe koja sjedi na mom krevetu. Pokusavam procijeniti njenu reakciju. Tako je... tako je zbunjujuća. Filipa je jedina osoba koja me odlično pozna... ali ja, ja nju očito ne poznam baš najbolje. Nikada nisam vidjela ovu stranu Filipe. Ovu... bezosjćajnu. Ne mogu ju pročitati! Dovraga, što joj se mota po glavi?! Ustala je a ja sam se korak odmaknula. Promatramo se cijelo vrijeme.
"Evo i nas. Sara, Mario te že..."i zaustavila se u brbljanju. I ona i Mario su se ukočili. Da li se boje ili... su začuđeni? Ne znam, niti me zanima.
"Hm, Rosmari a da ih pustimo nasamo?"
"Ne treba."okrenula se Filipa prema njemu."Mario, ti moraš pričati sa Sarom, vjerujem. Sretno ti sa ovom glupačom."ljuto je rekla pa izašla van povlačeći Rosmari za sobom. Ostali smo sami. Samo Mario i ja. Opet je nastala čudna tišina. Priznajem, Filipine riječi su me povrijedile. Mislim, a koga ne bi? A i, koja još najbolja prijateljica vrijeđa svoju prijateljicu?!? Zar se tako prijateljice ponašaju?! Ja sam mislila da se prijateljice podupiru... a ne... ne vrijeđaju.. ali očito sam pogriješila. No u redu je. U svemu griješim...
"Posvađale ste se?"tiho je upitao.
"Da... ne... ne znam... možda."namršteno sam govorila."Nisam... nisam sigurna. Mislim, nije da smo se direktno posvađale... ali ona, ona se naljutila na mene. Naljutila se na mene zbog moje osobne odluke. Ali, hej, zar ne živimo u svijetu gdje svatko ima pravo na svoje vlastite odluke i mišljenja? Mislila sam da me podupire... a ne, ne da mi zabija nož u leđa."sve glasnije i glasnije sam govorila. Iskreno, ne zanima me ni da me čuje. Mario mi je prišao i zagrlio me. Naslonila sam glavu na njegovo rame i pustila suzu da potekne niz obraz. Zar opet?! Stvarno se moram naučiti kontrolirati kada su u pitanju osjećaji.
"Sara, došao sam razgovarati sa tobom."o ne, još i ti...
"Reci... o čemu točno?"nesigurno sam se odmakla od njega i pogledala ga u prekrasne smeđe oči. Ne, nisam zaljubljena. Samo nisam kriva što je dečko zgodan!
"O... o nama."razjapila sam usta. Sereš?! Ovo se ne događa!
"Ne... ne i ne! Nemoj mi samo reći da si se zaljubio u mene!"slegnuo je ramenima kao da to nije ništa posebno. Stvarno? Nemoj me j....
"Žao mi je Sara. Ali, ti si izuzetno mlada, zgodna djevojka. Ne vidim razloga da se ne zaljubim u tebe..."promrmljao je.
"Ali ja vidim! Mario ja... ja imam već nekoga."rekla sam. Ili ću imati. A možda ga i neću imati...
"A da? Koga točno? Onog kretena Filipa? Hah, pa pitanje je da li lik uopće ima onu stvar. Mislim, dečko mi liči na nekog pederčića."razrogačila sam oči. To je onaj pristojni sramežljivi Mario iz osnovne škole? Ne bi baš rekla...
"O da dušo. Nisam isti... nisam onaj maleni sramežljivi dječačić iz osnovne. Sad sam pravi frajer... zavodljivac..."prije serator! Bože, što je to sa mojim mislima da su postale tako zločeste? Mora da me pubertet opalio!
"Oprosti što ti narušavam tvoj 'krasan' ego ali, za mene si kretenčina na kvadrat."odbrusila sam mu i iznenadila samu sebe.
"Netko nam je nepristojan... mogu se nositi sa tvojom bezobraznošću malena."perverzno se nasmiješio.
Malena? Što si on misli tko je on? Neymar Junior pa da može biti takav kreten?!
"Ajde izlazi van, ne želim te više gledati."
"Oh, ali ja bi tebe mogao promatrati čitavu vječnost, znaš..."zakolutala sam očima.
"Izlazi! Zbogom! Adio!"rekla sam, izgurala ga iz sobe, zatvorila vrata pa skočila na krevet. Legla sam na leđa i zagledala u plafon. Totalno sam zbunjena... ovo sve je... sve je previše za mene. Filipino ponašanje, moje ponašanje... Isuse, odakle mi one riječi uopće? Te riječi su tako jebeno neprimjerene da... o Bože! Nije valjda da sam postala ovisna o psovanju? Opet sam pomislila tu riječ... Isuse... što se događa sa mnom?! Ohladi glavu, ok? Nemaš šest godina već sedamnaest, uskoro osamnaest. Pomiri se s time! Nešto se izderalo na mene. U redu... ovo mi se nikada do sad još nije dogodilo. Ja? Da psujem? Ne... to se nikada nije dogodilo, no ipak... sad se događa. Jeb... ne! Ne smijem psovati! Ja sam dobra, pristojna i uzorna učenica. Ne smijem psovati, ne smijem psovati, ne smijem psovati. A dobro, shvatili smo... psovat ćeš. Zakolutala sam očima na svoje unutarnje glasove. Okrenula sam glavu prema Filipi i Rosmari. Filipa je bijesno zalupila vratima a Rosmari... pa ona je zbunjena. Uplašena. Nesigurna. Čudna.
Filipa je sjela na svoj krevet. Rosmari na svoj a ja ležim na svojem. Koferi su spakirani, tako da sam spremna za sutra ujutro. Tišina vlada među nama. Isto tako i napetost. Ja uspijevam sa šutnjom. Filipa sve teže i teže diše. To je znak da ne može baš izdržati... a Rosmari... ona umire od znatiželje i prva otvori svoja lajava usta.
"Dobro, što se događa među vama?!"
"Pitaj gospođicu Mogu-Sve-Sama Saru."progunđala je Filipa. Rosmari mi je uputila upitni pogled. Ne mičući pogled sa točke na zidu odgovorila sam.
"Bolje pitaj gospođicu Lošu-prijateljicu-zabadačicu-noževa-u-prijateljeva-leđa Filipu."
"Možeš li smisliti nešto gluplje?"skočila je sa kreveta.
"Možeš li ti biti više iritantnija?"uzvratila sam istom mjerom.
"Možeš li biti ikako gluplja?!"
"A jel ti možeš još više poniziti mene i moje osjećaje?"
Stojimo tako jedna ispred druge. Crvene od bijesa, zadihane i znojne. Rosmari nas uplašeno gleda i... zbunjena je. Ne razumije, što je dvije prijateljice navelo da se tako posvađaju? Iskreno, to ni ja ne znam... ne mogu pronaći pravi razlog naše svađe.
"Jednom kad odeš odavde, ne dolazi više."rekla je primirujući se. Sjela je na svoj krevet, skinula čarape i traperice te legla u krevet. Ja... ne vjerujem što je sada izrekla... haha, stvarno?! Gubim najbolju prijateljicu?! Da joj se ispričam? Haha, naravno da ne! Pa nazvala te glupačom! To nešto prkosno u meni ima pravo. Nazvala me glupačom... a ja glupa nisam. Pre osjećajna sam, ali nisam glupa.
"Odlaziš?"prenuo me Rosmarijin glas iz rasprave koju sam vodila sama sa sobom. Kimnula sam glavom a njoj je kliznula suza niz lice.
"Hej, ne plači. Molim te Rosmari. Sve će biti u redu. Molim te..."zagrlila sam ju baš onako kako je ona grlila mene. Eh moja Švabica, dosadna jesi... ali ćeš mi nedostajati.
"Kuda ideš?"upitala me.
"Idem u Barcelonu. Sutra u osam ujutro. Ali molim te, ne tuguj. Čut ćemo se nas dvije. I vidjeti." Obrisala sam joj suze. Odvela ju do njenog kreveta te ju lijepo pokrila.
"Spavaj Rosmari. Treba ti sna. Sutra ćemo se oprostiti, u redu? Sve će biti u ok."tješila sam ju iako... ni ja nisam sigurna. Hoće li uistinu sve biti ok?
Ustala sam pa legla u svoj krevet. Preda mnom je sutra dug i naporan dan...
___________
Nadam se da vam se svidjelo ^^
P.s-mozda dobijete zadnji nastavak danas popodne ;)
