¤Wild world¤
"Oh darling, it's all in your head."
__________
"Mrvica! Stani!"viknula sam trčeći za tim smeđo-bijelim bernardincem. Stvarno je brza. Uostalom, kako mi je kraj povodca ispao iz ruke?! Možda jer si glupa? Da, da. Glupa sam jer pričam sa svojim umom.
Nema je. Nestala je negdje u parkiću. Odustajem. Ne mogu više trčati za njom. Nisam u nekoj kondiciji.
"Hej!"okrenula sam glavu u smjeru odakle je dolazio muški glas. Neymar je bio tamo sa Pokerom, malim, slatkim zlatnim retriverom. Odahnula sam od olakšanja i krenula prema njima."Tvoj pas?"pitao je mazeći ju po glavi.
"Ne, nije moj. Od starije susjede. Pa samo umjesto nje šetam Mrvicu."smotano sam odgovorila. Zašto se odjednom ponašam ovako... smotano? Voliš ga, ne bi smjela. Radiš istu grešku dva puta, samo što je to ovaj put odabir, ne greška.
"Za novce?"upitao je smješeći se.
"Ne Neymar, pobogu ne za novce. Ne vrti se sve oko novaca."preokrenula sam očima.
"Pa, u mom svijetu se vrti."pažljivo je rekao i pogledao me onim prekrasnim zelenim očima. Vrijeme kao da je stalo. Zemlja se prestala vrtjeti. Nitko drugi nije bio bitan. Samo on i ja. Kao prije. Tko je sada pak ovaj čovjek koji me zaljubljeno promatra? Jutros mi se još rugao jer sam poljubila pod. Lik je dvoličan. Uostalom, znaš i sama da je sa Adrianom Limom, a tebe samo navlači za nos. Protresla sam glavom i brzo zatreptala. Da, Kitty je u pravu. On je sa Adrianom. Bože, što ja to radim? Brzinski sam uzela povodac i povukla Mrvicu.
"Kamo ćeš?"začuđeno me pitao trčeći za mnom. Nisam se osvrtala. Samo sam brzo hodala. No, on je nogometaš... i u kondiciji je. Povukao me ka sebi. Rukama sam se odbila o njegova prsa. Pokušala sam se osloboditi njegova snažna stiska. Uzalud mi koprcanje kao riba na suhom.
"Pusti me!"viknula sam i opalila ga tamo gdje najviše boli. Sagnuo se i primio se za onu stvar.
"Čemu to?"
"Kao da ne znaš Neymar. Uostalom, imaš onu Adrianu Limu pa nju navlači za nos. A mene... mene pusti na miru."bila sam na rubu suza, no nisam im dozvolila da poteku. Ne, ne mogu ovdje, ne mogu pred njim. Vidjet će da sam slaba na njega. Da ga još volim... da mi nedostaje. A ja ne želim da to vidi. Koliko mi nedostaje, koliko ga volim i želim pored sebe... toliko mu želim dokazati da mi ne treba. Ne mislim mu svaki put trčati i plakati na ramenu. Ne treba mi nitko, a pogotovo ne on, da sluša moje jade.
Okrenula sam se i ponovno ga ostavila iza sebe. Ovaj put u boli, a ne zbunjenosti. Mrvica je sada dobra. Za sada. Dok tako šetam Barceloninim ulicama, svako malo se osvrćem oko sebe. Imam osjećaj kao da me netko prati, gleda. U jednom trenutku vidjela sam jednog visokog muškarca. Stao je iza ugla kod ulične lampe kad sam se okrenula. Obučen je u crnu kožnu jaknu i crne traperice. Podsjeća me na Maria, ali... što bi Mario radio u Barceloni? Tražio tebe. Haha, ta ti je dobra Kitty. Izgledam li kao da se šalim? Uhm, ne? U redu... priznajem da ono što sam čula iz Mikeovog razgovora, izgleda kao da surađuje sa onim Mariom iz Hrvatske, ali hej... sigurna sam da si Mario može naći puno bolju i zgodniju djevojku od mene. Pogledala sam na sat. Zar je već pola četiri? Moram kući. Tko zna što će reći gospođa i gospodin Matta. Kao da te briga. A i gospođa Cosiago bi se mogla zabrinut.
(...)
Glasno sam pokucala na vrata gospođe Cosiago. Vrata su se otvorila a ispred njih je bio neki... dedek? Da, stariji čovjek. Nikada ga nisam vidjela ovdje.
"Guten tag (dobar dan)" i još je Njemac? Bolje ne može biti.
"Hans! Dođi ovdje!"viknula je gospođa Cosiago.
