' Broj koji ste tražili trenutno nije dostupan, molimo nazovite ponovno' javila mi se sekretarica. Naravno, zašto sam mislila da bi se moja majka mogla javiti od prve?? Zašto sam mislila kako se promjenila?
Uvijek su joj drugi bili važniji od mene. Uvijek! A što se tiče moga oca...
' Broj koji ste birali više se ne koristi.'
Ne bi mi niti javio da je promjenio broj. Ovog ima samo u mojoj obitelji!
Duboko sam uzdahnula i sjela na plastičnu stolicu. Nervozno, ljuto, bijesno i tužno sam prošla rukama kroz kosu. Iskreno, ne znam više kako se osjećam. Ne znam ni što osjećam. Samo... čini mi se da sam se zaljubila. Iako... ma to nije moguće. Ili možda je?
Pa, Neymara poznam tek četiri dana... ne moguće da sam se već zaljubila. Mislim, zaljubljenost zahtijeva vrijeme. Trebaš odlično poznavati tu osobu, družiti se sa njom... trebaš se prvo sprijateljiti sa njom.
" Mrzim te" govorila sam dok sam brisala sve Neymarove slike iz mog mobitela.
Mrzim ga, mrzim i mrzim!
Zaista, da li je moguće zavoljeti nekoga nakon samo četiri dana druženja sa njim/njom? U Sari osjećaji su se pomiješali. Osjeća tugu, razočarenje, mržnju... no sa druge strane osjeća neku neopisivu sreću samo kada ga se sjeti. Kada se sjeti njegovog prekrasnog osmjeha... i te prekrasne iskre u njegovim pre lijepim zelenim očima osjeti neku neopisivu radost. Zašto? To ni ona sama ne zna, ali ja znam. Zato što se zaljubila.
Da, istina je. Zaljubila se nakon samo četiri prekrasna dana koje je provela sa njim. Ona se zaljubila u njega, kao i on u nju. Sara je zbunjena. Mrzi ga, ili ga barem pokušava mrziti. Nekako joj to ne ide. Što ga više pokušava mrziti, zapravo ga sve više i više voli. Čudno, ali istinito.
Ljubav je komplicirana stvar. Lijepa je, ali komplicirana.
I sada... dvoje ljudi. Pardon, dvoje zaljubljenih ljudi. Svako u svojoj državi. Pate. Suze liju svake noći, a ujutro, pretvaraju se kao da se ništa nije dogodilo. Neymar si je već odkad priznao da voli Saru, a Sara... ona još nije. No, ne shvaća da si samo pogoršava psihičko stanje sa tim. Tek onda kad si prizna, sve će biti bolje i tek onda će sve doći na svoje.
Sara's p.o.v
-dvije godine poslije-
Pip-pip-pip
Alarm. Jutro je. Iako je u Zagrebu sunčano, kod mene je tmurno. Svaki dan... sve više i više lagano padam u depresiju. Hah, zar mogu pasti dublje od ovoga? Ne bih baš rekla.
Prekinula sam svaki kontakt sa svojim roditeljima. Jednostavno su postali nepodnošljivi. Njihovo ponašanje prema meni... izoliranje vlastitog djeteta. Ne znam što sam skrivila Svevišnjemu da sam dobila najgore roditelje na svijetu. Stalo im je samo do novaca, posla... i svega samo ne do mene. Vidi se da im nije stalo do vlastite kćeri. Nije im stalo do toga da li sam u depresiji ili nisam... da li sam zdrava ili ne. Znam, zvuči nevjerojatno ali je istinito.
Ustala sam iz kreveta i otišla u kupaonu. Na putu do tamo, mogla sam osjetiti Filipin zabrinut i tužan pogled na meni. Zabrinula sam ju. Čak više ne komuniciram niti sa njom. Znam da ona nije ništa skrivila, ali eto... ja kada sam tužna, povlačim se u sebe i ne komuniciram ni sa kim duže vrijeme. Iako, ovo duže se odužilo na dvije godine. Otkako smo se vratile iz Barcelone.
Flashback
' Broj koji ste birali je zauzet. Molimo pokušjte nazvati kasnije' majka mi se ne javlja. Priča sa nekim na mobitel, naravno... zašto bi se ona ikada brinula za mene?
