¤New beginning 1¤
"Sara, dušice! Doma sam!"čulo se vikanje iz ulaznog hodničića."Pogodi tko je još sa mnom!"preokrenula sam očima. Nemam snage za pogađanje. Okrenula sam se na drugu stranu. Dovraga, ovaj kauč mu je neudoban, definitivno mora kupiti novi! Slučajno sam podigla pogled i opazila da me pozorno promatra par prekrasnih zelenih očiju.
"Ti još uvijek tuguješ?"tiho me upitala pa sjela kraj mene.
"Možda.... ali nije ništa strašno. Oporaviti ću se ja."
"Nije ništa strašno?! A kada ti misliš početi živjeti bez njega? Kad se misliš ne dati smesti samo zbog nekog kretena?"
Mog kretena... pomislila sam. Volim ga još uvijek. Ne mogu poreći da ga volim. Pogledala sam u Vanessu koja je bila sva izvan sebe. Promatram ju. Pa, ona je ženska strana Blanca, samo što ona nije lezba. I da, Blanco je moj najbolji prijatelj. Gej je, ali mi je prijatelj. Blanco i Vanessa su iz Italije. Došli su u Španjolsku zbog izgradnje karijere. Blanco ima kristalno plave oči i razbarušenu plavo-smeđu kosu dok Vanessa ima predivne zelene oči i dugu smeđu kosu.
"Večeras izlazimo."prenula me iz razmišljanja.
"Izlazimo? Stvarno me želiš ubiti... zar ne Van?"blago se nasmješila i kimnula glavom."Što ako ne želim? Što ćeš mi onda napraviti?"zadirkujem ju.
"Nagovoriti te i... ma bolje da ne znaš."
"U redu, neka onda bude po tvom."Blanco je ušao u boravak noseći tri čaše sa sokovima na tacni. Pa prava je on domaćica.
"I onda Blanco... jesi našao kojeg macana?"ozbiljno ga pitam a Vanessa umire od smijeha. Pogledala sam ju ubojitim pogledom pa je malo, barem na tren zašutjela.
"Pa... i jesam. Dečko se zove Jorge i stvarno je sladak. A tek kakvu guzu ima."nasmijala sam se, no onda sam se uozbiljila. Guza... to me podsjetilo na Neymara i onu dobru, čvrstu guzu. Suze su mi navrle na oči. Iskreno, dosta mi je ovog kmečanja! Ne želim više biti neka plačljiva, usrana, uplakana klinka! Želim biti hladna i bezosjećajna kuja. Želim biti onakva kakav je Neymar bio one noći prema meni. Hladan, bezosjećajan...
¤Flashback¤
Stojim ispred njega, suznih očiju. Ne vjerujem što govori... govori da me ne želi? Da me ne voli? Zašto me onda jurio prije dvije godine?
"Ne plači... ne vrijede ti suze. Ne padam više na uplakane oči."hladno je rekao. Tiho sam šmrcnula i zajecala.
".... to je to....?"nesigurno sam ga pitala. Molim te reci da nije to to, molim te.
"Da, to je to. Znaš gdje su vrata, odlazi."zar ne osjećaš ništa prema meni?! Apsolutno ništa?! Kako osjećaji mogu tako brzo nestati? Kako?! Vičem u sebi. Potiskujem svu ljutnju, sav bijes. Želim pasti pred njim, želim ga moliti da mi se vrati. Želim mu priznati sve. Sve svoje osjećaje koje gajim prema njemu. Želim izbaciti to iz sebe. Ali ne mogu. Ponos mi neda. Umjesto toga, opomenem se zbog vlastitih želja. Neću nikoga nikada ništa moliti niti ću ikada ispred ikoga klečati. Hrabro ga pogledam. Pokušavam se ljutiti na njega no ne mogu. Sve što mogu je.... voljeti ga. Da, to je jedino što mogu. Neymar je tako predivan i dobar muškarac. Zgodan, tamnoput i visok brazilac koji mi je zarobio srce. Kreten je, ali ga volim... no, što sam očekivala? Da će se neki popularni, bogat i zgodan muškarac zaljubiti u odvratnu curu poput mene?! Ne! Ovo nije nikakva jebena bajka! Ovo je užasna, odvratna, usrana stvarnost. Ne postoji nikakav princ na bijelom konju... niti sam ja nekakva princeza da zaslužujem ikakvog princa.
"Da, u pravu si."tiho sam šapnula. Jedva čujno. Ali znam da me čuo... po njegovoj reakciji."Ne znam što sam mislila..."sarkastično sam se osmjehnula."Kad sam mislila da bi se ti mogao zaljubiti u curu poput mene... ne znam zašto sam mislila da bi ti i ja mogli ikako funkcionirati..."suza mi je skliznula niz obraz, a što je on učinio? Ništa! Tamo je stajao i nije činio ništa. Samo me hladno promatrao."Zbogom Neymar."rekla sam sa knedlom u grlu, uzela kofer pa izašla van zatvarajući vrata.
