¤Hey, how ya doin'?¤
Sara's p.o.v
Mrzovoljno sjedim na kauču. Prvo poluvrijeme je prošlo, a on me vodi sa tri nula. Nije fer! Ipak, on je profesionalac a ja sam samo amater... zašto mi ne popusti? Barem malo?!
"Ja idem popiti vode. A ti se pripremi za poraz."namignuo mi je, ustao i otišao u kuhinju. Bolje da se on pripremi za poraz! Mene nitko neće poraziti, pa makar se radilo o šugavoj igrici!!
Vratio se i sjeo na kauč. Uzeo je joystick i započeli smo sa igrom. Naravno... zabio mi je još jedan gol.
"Nešto nisi više dobre volje, ha Sara?"porugljivo me pitao.
"Nisi fer! Vodiš me četiri nula, logično kada si profesionalac. Neću više igrati."odložila sam joystick sa strane i okrenula mu leđa. Počela sam se duriti. Namjerno sam duboko udahnula. To je npravio i on te mi je prišao s leđa. Okrenuo me prema sebi i nasmješio se. A zatim sam mu odvratila osmjehom.
"Duriš se zbog igrice?"kimnula sam glavom a on se zahihotao."Stvarno si smješna."
"Neymar ozbiljna sam. Nisi fer. Profesionalac si i normalno da ćeš me pobijediti... i sad sam tužna."napravila sam tužan izraz lica i pognula glavu. I dalje osjećam njegov pogled na meni. Ali ovaj put je ozbiljan.
"Znam kako bi to mogao riješiti."podignuo mi je glavu i lagano me poljubio. Pokušala sam se oduprijeti ali nisam mogla, niti sam htjela. Svejedno, ovo nije u redu. Prijatelji smo...
"Neymar, prijatelji se ne ljube u usta."
"Zašto ne budemo nešto više od prijatelja? Jesi li svjesna koliko mi se teško oduprijet porivu da te dotaknem i poljubim?"
"I meni je teško ali..."zastala sam. Možda i imam riješenje, nekakvo riješenje."U redu. Gle, možeš li mi ispričati nešto o sebi?"
"Što ja dobivam zazuzvrat?"
"Hm... mene i moju bezuvjetnu ljubav."odgovorila sam bez razmišljanja. Oči su mu zasjale od sreće. Stvarno ga činim tako sretnim? Pa, on mene čini.
"U redu. Dakle, ja sam Neymar da Silva Santos Junior. Rođen sam u Brazilu, preciznije u Mogi das Cruzes, Sao Paulo. Imam sestru Rafaellu. Mama se zove Nadine a otac Neymar Senior. Imam psa Pokera, njega si već upoznala. Najbolji prijatelji su mi Jotace i Gil... nogometaš sam. Igram za FC Barcelonu i Brazilsku nogometnu reprezentaciju. I ono najvažnije... volim tebe."ovo zadnje ću posebno zapamtiti. Voli mene. Kako slatko."A sada, vrijeme je za tvoju bezuvjetnu ljubav i tebe. Poljubi me."rekao je. Razjapila sam usta od čuđenja. Nisam znala brzo prelazi na stvari.
"Ne ljubi zrak, ljubi mene."nasmijao se. Ošinula sam ga ljutim pogledom na što se ukočio. Da ga poljubim? Pa, kada već želi...
Stavila sam ruke oko njegovog vrata i lagano sam ga poljubila. Oboje smo se nasmijali tokom poljupca. Polegao me na kauč i bio iznad mene. Jedna ruka mu je bila ispod moje glave a drugom je putovao niz moje noge, trbuh preko vrata i tako bez prestanka. Priznajem da uživam u ovome, ali nisam još spremna.
"Ney... nisam još spremna."prošaptala sam.
"U redu je. Nisam ni mislio da jesi. Ali, svejedno, ovo mi je dovoljno."
Da, dovoljno ti je... za sada. Što ako budeš imao muške potrebe? Na kome ćeš ih iskaliti? Zar ćeš otići kod druge? Jer ako hoćeš, pomiri se sa tim da me nećeš više nikada vidjeti.
"O čemu razmišljaš? Što te brine?"blago me pitao.
"Ništa. Sad kad sam sa tobom... sve brige su nestale."nervozno sam se nasmješila i poljubila ga.
