¤Perfume¤
Sjeli smo na onaj neudoban bijeli krevet.
"Zar taj krevet mora toliko škripati? Kako se naspavaš na ovom sranju?"gunđao je. Zahihotala sam se tako da me sve zaboljelo u trbuhu.
"Gunđalo ne gunđaj."ovaj put se on zahihotao. Što je sad bilo?
"Podsjetila si me na crtić Dora istražuje"rekao je a ja sam ga začuđeno pogledala. Tko još gleda crtiće? Mislim, on ima dvadeset devet godina!"Samo što Dora kaže Lopužo ne kradi. A ti si rekla 'gunđalo ne gunđaj'."
"U redu... Neymar... tko još sa preko dvadeset godina gleda crtiće? Pa iduće godine puniš tridesetu."pogledao me tužnim pogledom. Što sam sad krivo rekla?
"Ne spominji tridesetu! Još ni otac nisam postao, a već starim. Sad sam u depresiji."opet je progunđao. Što ću ja sa svojim gunđalom?
"Eh, ti u depresiji zbog djece... a ja jer moram još ovu noć biti u bolnici."tužno sam rekla. Obrglio me jednom rukom i uzdahnuo.
"A možda i ne moraš..."rekao je i povukao me za ruku. Izašli smo na hodnik. Bijeli zidovi su mi zaslijepili oči. Otišli smo do porte gdje je glavna sestra. Ljuto nas je pogledala kada je Neymar pozvonio na ono zvonce.
"Dobro večer. Imam jednu zamolbu za vas."službeno je rekao.
"Recite"nezainteresirano mu je uzvratila.
"Ja bih gospođicu Šimić htio odvesti iz bolnice."
"Lijepo, ali ne možete. Gospođica mora do sutra ostati u bolnici."
"Ali molim vas. Ja sam njen zaručnik... i stvarno mi nedostaje..."
"Oh, i meni nedostaje moja unuka, pa ne molim svoju kćer sa kojom sam posvađana da ju dovede."
"Onda ste u krivu... morate viđati svoju obitelj gospođo..... Suarez. A da odete kod psihologa?"upitao je.
"Vi to mene šaljete u ludnicu?!"izderala se da su svi koji su u tom trenu prolazili kraj nas se zaustavili.
"Ma ne gospođo Suarez... nipošto. Ma znate što? Sara i ja idemo u sobu. Zaboravite na ovo."šarmerski se nasmješio. Povukao me za ruku i krenuli smo prema sobi. Cijelo vrijeme sam se smijala.
"Ma bravo gospodine Pametni. Što si stvarno mislio da će upaliti ako sam ti zaručnica i ako ti jako nedostajem?"upitala sam ga podignuvši jednu obrvu.
"Ne... ali ideja mi se sviđa."šarmerski se nasmješio i ušli smo u sobu. Zapravo, i meni se ideja sviđa. Samo prijatelji, mi smo samo prijatelji. Ahh... zašto samo prijatelji? Zašto ne prijatelji sa povlasticama? Ma, ja uvijek moram biti razumna... jebemti razumnost.
"Ali zato se spremi na plan B."ponosno je rekao prenuvši me iz misli. Plan B? O čemu on priča?
Otišao je do vrata i spustio one zastore.
"Nećeš me valjda silovati?"prasnula sam.
"Ne srećo. Neću. Pakiraj stvari. Idemo kroz prozor."uzbuđeno je rekao. Što ovoj budali neće sve pasti na pamet? No, svejedno sam spakirala stvari. Bilo je to ubrzano pakiranje. On je uzeo moje kofere i otvorio prozor. Prebacio ih je kroz prozor a zatim je mene uzeo u naručje, popeo se na prozorsku dasku i pripremio se da će skočiti. Na brzinu sam se pomolila.
"Vjeruješ li mi?"upitao je.
"Samo ako ovo preživim."nasmijano sam odgovorila. Nasmiješio se i skočio. Otvorila sam oči. Živi smo. Preživjeli smo. Spustio me na zemlju i uzeo moje kofere te smo potrčali prema njegovom autu. Otvorio mi je suvozačka vrata. Sjela sam unutra i zavezala se sigurnosnim pojasom. On je moje kofere stavio u prtljažnik te sjeo na svoje sjedalo.
