The Vampire Witch

EPISODE 8 - SEASON 2 - HYBRID -

- EPISODE 8 - SEASON 2 - HYBRID -

Sneno sam otvorila oči i na moje iznenađenje nije bilo nikakvog svjetla koje bi me zaslijepilo. Jesam li mrtva? Ogledavala sam prostor oko sebe. Ležala sam u prostranom bijelom krevetu, a svi prozori su bili zamračeni. Možda sam u raju? Možda. Odmaknula sam bijeli pokrivač sa sebe i spustila svoje gole noge na hladan pod. Ova soba mi je djelovala nepoznatom. Ne, nikada nisam bila ovdje. Je li ovo san? Zbunjenost je rasla u meni. Nemam pojma što sam, gdje sam i kako sam završila ovdje. Osjećala sam se...čudno, ali..zdravo. Nikakva bol nije bila prisutna uz mene. Pogledala sam na svoju lijevu ruku gdje je prošli put bila zabodena igla. Maloj rani ni traga. Čudno. Čak nema ni ožiljka. Naravno, osim onog koji sam ranije imala od nesreće. Disala sam bez poteškoća. Bez one težine koje sam osjećala jučer. Nosila sam bijelu laganu haljinu. Zar to nije karakteristično za raj? Ne čini mi se da sam mrtva. Na tijelu nisam imala nijednu ranu. Nisam se osjećala iscijeđeno. Rolete su bile spuštene, pa je bio, kao što sam već ranije spomenula, polumrak.

«Alex?» Začula sam poznati glas na što sam se okrenula. To je bio Harry koji je imao neuredne jutarnje kovrče boje čokolade. Nije micao svoje oči boje smaragda od mojih. Nije nosio majicu, već je bio polugol odjeven samo u donji dio trenirke. Jedino što mu je prekrivalo njegova isklesana prsa je bila crna tinta raspoređena u razne tetovaže.

«Harry? Je li ovo san?» Zbunjeno sam ga upitala drhtavim glasom sramežljivo potezavajući bijelu, gotovo prozirnu haljinu prema dolje tako da je otkrivala samo od polovice mojih bedara.

«Ne. Kako si?» Odgovorio je kratko dubokim i hrapavim glasom. Kako sam? Dugo vremena nisam bila sasvim dobro i zdrava, tako da sada se osjećam kao Superman. Ozbiljno. Ako su uspjeli mi zamijeniti krv, čijom krvlju su me napunili. Jedino mi je mamina odgovarala, a sad...što se dogodilo s njom, ne znam. Nije valjda učinila nešto vrlo, vrlo glupo.

»Dobro. Previše dobro kao da ovo nije stvarno. Marie je rekla da trebate mi zamijeniti krv, što se dogodilo s mojom mamom?» Postavila sam mu pitanje s ozbiljnim tonom i sjela na kraj kreveta.

»Ona je dobro, ne brini.» Približio mi se opuštenim hodom kao da se jučer apsolutno ništa nije zbilo. Ona je dobro? Poznato mi je samo da je ona donirala litru i nešto sitno što je ionako previše.

»Harry. Odakle vam ostalih četiri litre krvi?»

»Nije važno.» Odgovorio je ne želeći me pogledati u oči. Zurio je beživotno u pod, a šiške su mu potpuno prekrile u oči. Bio je blijed kao da uopće krv ne cirkulira njegovim žilama.On je taj koji mi je dao krv, znala sam to. Imala sam taj osjećaj. Ali...zašto bi to on učinio? I još jedno pitanje, kako je mogao preživjeti bez toliko krvi u sebi?

»Ti si je dao, zar ne? Zašto?» Upitala sam ga ponovno i ustala te stala nekoliko centimetara ispred njega. Mogla sam čuti kako diše kolika je tišina zavladala tog trenutka.

»Zašto ne bih?» Oblizao je svoje sada suhe usne srcolikog oblika.

»Mogao si umrijeti.» Izustila sam tiho približivši svoje tanke prste njegovom licu kako bih mu odmakla šiške od očiju. Željela sam vidjeti te oči jer su one bile najiskreniji dio njegovog lica. Znala sam što osjeća svaki puta kada bi mu se zjenice smanjivale i povećavale. Približio je svoje lice na samo centimetar dalje od mog.

»Isto kao i ti.» Prošaptao je i svratio svoj pogled na moje usne. Imao je pravo, ali ja jednostavno moram biti tvrdoglava i uporna. Baš me zanima na što ličim. Nisam se pogledala u zrcalo što je inače moja jutarnja rutina.

»Ali nisam.» Prošaptavši sam mu odvratila. Hvala Bogu da nisam umrla. Ne znam što bi bilo da jesam. Ne znam što bi bilo s mojom mamom. Kako bi se ona nosila s time? Moje usne su se približile tik njegovim.