The Vampire Witch

EPISODE 9 - SEASON 4 - WHERE AM I? -

EPISODE 9 - SEASON 4 - WHERE AM I? -

Alexandra Compton's P.O.V.

Glava mi je doslovno pucala. Bila sam izgubljena i u vremenu i u prostoru. Kad sam otvorila snene oči, gotovo me infarkt strefio. Gdje sam to ja? Zašto sam ovdje? Zadnjeg čega se sjećam..jest.. Harryja...i njegove priče o našem 'partyju' u krevetu. Posegla sam u džep da bi pronašla mobitel, no nažalost, nije bio ovdje. Kako da se snađem sada, sama u Londonu? Bog zna gdje sam i kako da se vratim. Ležala sam iza neke kuće među njima stotinama u ulici. Najbolje bi bilo da odem do nekog, pitam ga kako se zove ovaj dio Londona, posudim telefon i vratim se kući.

Jedva sam koračala, koliko sam osjećala napetost i bol u nogama. Šta mi je? Došla sam do prednjih vrata kuće. Nisam znala trebam li se sramotiti ili jednostavno otići i sama se snaći? Ma, šta ti je Alex? Di ćeš se ti snaći? Svejedno, pokucala sam i čekala nekog da mi otvori.

Nakon što su vrata otvorila, ugledala sam malenu djevojčicu, dala bih joj oko 6-7 godina, imala je lijepu kovrčavu dugu svjetlosmeđu kosu i zelenosmeđe oči. Bolje sam se zagledala u nju i prepoznala je. To je bila Amina, Zumbulova kćer! Došla sam u pravu kuću. Samo kako da im objasnim moje teleportiranje iz dvorca ovamo? Do toga ćemo, pretpostavljam, kasnije doći.

"Tko si ti?" Milim pogledom me zbunjeno promatrala i još zbunjenije upitala. Jadna, ne sjeća me se. A možda izgledam grozno? Možda oboje.

"Ja...trebam tvoju mamu i tatu." Jedva sam uspjela progovoriti.

"Tata je na poslu.." Kratko je i tiho rekla. Nadam se da je barem Diana kod kuće. Trebam podhitno telefon i čašu vode.

"Amina, tko je to?" Čula sam Dianin glas. Doma je. Hvala nebesima. Čekala sam da se i ona pojavi na pragu.

"Alex...hej...kako to da si došla?" Trudnički trbuh Diane se jasno nazirao. Očito je već u 6. mjesecu trudnoće. Drago mi je da je sve do sada dobro prolazilo.

"Mogu li posuditi vaš telefon i popiti čašu vode? Stvarno mi treba." Uljudno sam je zamolila na što je kimnula glavom držeći kćerku za ruku.

"Naravno, Alexandra. Uđi." Uvela me u kuću i zatvorila vrata. Kako sam samo umorna!

"Izgledaš pomalo..." Započela je rečenicu i naglo zastala ne znajući kako da izabere prave riječi. Znala sam na što je mislila.

"Razbarušeno?" Nasmijala sam se nelagodno. Ušle smo ravno u kuhinju koja je bila mala ali lijepa. Žuto obojeni zidovi su se dobro slagali s drvenim smeđe obojenim kuhinjskim elementima. Na sredini kuhinje se nalazio šank a iza njega stol za koji sam potom sjela.

"Imala si divlju noć?" Upitala me dok je vadila vrč hladne vode iz frižidera. Očito sam Amini bila zanimljiva pa je sjela kraj mene. Nasmiješila sam joj se.

"Pa...ne sjećam se." Odgovorila sam zamuckivajući. Nisam sigurna da je dobra ideja pričati o ludoj noći i alkoholu pred šestogodišnjakinjom.

"Alkohol svakog slomi nakon nekog vremena.." Pružila mi je čašu vode i sjela nasuprot mene. Zbog većeg trbuha se malo teže kretala, no to je sasvim očekivano za trudnicu.

"Nisam puno pila. Samo čašu-dvije." Progovorila sam iskreno. Glava mi je pucala. Nemam blage veze koliko je sati, koji je dan. Vjerojatno utorak jer sam jučer bila na rođendanu...i eto..nekako se stvorila u ovom dijelu Londona.

"I ne sjećaš se?" Iznenađeno me promatrala. Amina je šutke slušala i upijala  svaku riječ koju smo Diana i ja rekle. Kao odgovor na Dianino pitanje, odmahnula sam glavom.

"Koji je danas datum?" Pitala sam tek da se snađem.

"20.9." Kratko je rekla na što sam razgolačila oči. 20.9? To znači da je...prošlo tjedan dana od rođendana. Što sam napravila? Kako to da su mi prošla 7 dana života, a da pojma nemam što sam radila. Možda mi je obrisano sjećanje. Da, ali to ne može objasniti kako sam došla ovamo. Koliko je samo misletina u mojoj glavi!

"20.9?" Šokirano sam ponovila za njom upitnom intonacijom. Dakle, danas je ponedjeljak i mene nema u školi. Baš kao što me nije bilo ni prošli tjedan. Moja mama! Šta će mi ona reći? Kako će reagirati? Nakon svega ovog, strah me doći kući. Najgore od svega je što se ničega ne sjećam. Zadnje što mi je u pamćenju je razgovor s Harryjem na Niallovom rođendanu...malo slavlje i kao da me netko tada onesvijestio..crnina..rupa..

"Što je bilo?"  Upitala je pošto sam izgledala izbezumljeno. Više je ne želim gnjaviti svojim glupostima. Želim malo popričati s njom, ipak sada imam priliku i malo mira. Ako sam mogla toliko dana nedostajati, mogu još jedan sat.

"Diana, pustimo sada mene. Kako si? Kako beba?" Nasmiješila sam se.

"Zapravo, bebe. Nosim blizance." Odgovorila je na što sam se ugodno iznenadila. Sigurno će Amina biti presretna kad dobije sestre ili braću. Sjećam se onih dana u Manchesteru kad sam cijelo vrijeme provodila sama slušajući svađe mame i tate. S jedne strane je dobro biti jedinac, ali ipak nisam bila potpuno sretna. Drago mi je što sada imam Jennifer, Jess i Katherine. Stvarno mi je drago.  Imam dojam kao da napokon negdje spadam.

"To je super. Amina je sigurno sretna što će dobiti braću. Barem bih ja bila na njenom mjestu." Rekla sam oduševljeno.

"Nisam jako sretna." Najednom smo čule dječji glasić.

"Zašto, dušo?" Diana je upitala Aminu. Pa, to ni meni nije jasno. Možda će biti ljubomorna?

"Harry mi je rekao da mama nosi bebe u trbuhu."  Progovorila je.

"Nosim, vidiš?" Diana joj je odvratila. Čim Harry nešto govori o bebama i tim stvarima, odmah nešto nije u redu.

"Da, ali je još rekao da si uzela dvije bebe i pojela ih i zato  nosiš bebe u trbuhu.." Amina je odala Harryja. Diana i ja smo prasnule u smijeh.

"Amina, ne slušaj Harryja. On ti je malo zaostao što se tiče pravljenja beba i svega toga." Poručila sam joj. Ajme meni, šta ga on baljezga! Samo zeza malo dijete. Dobro da smo joj objasnile da je Harry lagao inače bi mala došla u školu misleći da je dobila braću tako da joj je mama već pojela nečije bebe.

"A kako se prave bebe?" Mala me upitala. Ne znam joj što odgovoriti. Sigurno neću imati sada seksualni odgoj šestogodišnjakinji pred njenom mamom.

"To je dobro pitanje, Amina..ali ne bih ti znala reći. " Slagala sam joj i potom uzela nekoliko gutljaja vode.

"Onda mama zna." Okrenula se prema njoj.

**

Zahvalila sam se Diani i njenoj maloj kćerki te se malo sredila kod njih čisto da mogu normalna hodati po ulicama Londona. Šteta što nije bilo Zumbula. Nedostaje mi njegov:'Allah,Allah!'. Ali Adrian je kriv što se mlada obitelj morala isključiti iz svega ovoga. Samo žele mir i sigurnost za svoju djecu. Ne zamjeram im. Uputila sam se prema svom stanu. Iskreno, ne znam što da kažem majci i curama kad stignem, ali..nešto ću ipak valjda uspjeti reći.

Nakon sat vožnje u autobusu, stala sam ispred zgrade u kojoj trenutno stanujem. Željela sam upotrijebiti svoju nadljudsku brzinu ili čak poletjeti..ali bojim se da me netko ne vidi...Glupo, zar ne? Imati sve te moći, a ne ih koristiti.

Još od prošlog ponedjeljka sam imala rezervni ključ stana, stoga sam ga izvadila iz džepa (hvala Bogu što ga nisam izgubila) te pokušala otključati. Nije išlo najbolje. Zar su promijenili bravu? Zašto?

"Tu je!" Čula sam poznati ženski glas. To je moja mama. Stajala sam pomalo ukočeno ispred vrata i čekala da mi netko otvori. Očito je da je netko doma i da je čuo moj pokušaj otključavanja.

"Evo..uzmi ovo.." Nastavila sam slušati. Što se događa?

"Može li mi netko otvoriti? Halo?" Pokucala sam nekoliko puta na vrata.

"Alex?" Mama je izgovorila moje ime upitnom intonacijom. Zašto još uvijek ne otvara vrata? Nešto nije u redu.

"Mama? Molim te, otvori mi...šta ti je? Zašto plačeš?" Govorila sam začuđeno. Tako sam zbunjena i umorna. Jedva čekam da malo odspavam.

Naglo su se vrata otvorila i dočekali su me Jennifer, moja mama, Jason, Sarah i svi su imali razna oružja uperena u mene. Čak je moja vlastita mama imala pištolj okrenut  prema meni. Što se događa? Čemu ovakva reakcija?

"Ne miči se!" Jason je zavikao na što sam se uplašila. i podigla ruke u vis.

"Što se događa...?" Zbunjeno sam ih promatrala i upitala.

"Šuti, Alex. Kako se usuđuješ doći nakon svega?" Jennifer mi je uputila čudan pogled držeći našiljen kolac. OK...ja zaista ne znam čemu sve ovo, kao da me se boje. Zašto bi se oni mene bojali? Trenutno se ja bojim više od svega jer mi se čini kao da sam upala u neku noćnu moru..

"Nakon čega?" Čuo se tiho moj glas.

"Ne pretvaraj se kao da ne znaš!" Moja mama je povisila ton. Skupila sam plašljivo obrve tresući se od straha. Ovo me ozbiljno uznemirava.

"Š-što je?" Zamucala sam.

"Što je? Pokušala si ubiti vlastitu majku prošli tjedan, strpala više od desetero ljudi na intenzivnu njegu...napadala sve žive i rekla svima kako ideš Adrianu." Jennifer mi je ukratko sve objasnila. U nevjerici sam je gledala. Jedino što sam mogla reći sama sebi jest: 'Molim?'

"Je li ovo nekakva bolesna šala? Šta ti je?" Upitala sam je.

"Šta je meni? Pravo pitanje je, Alex, šta je tebi? Vjerovala sam u tebe..razočarala si me." Još uvijek je čvrsto držala taj drveni našiljeni kolac. Planira li me ubiti? Zašto bi me ubila? Zašto je govorila sve one stvari koje sam navodno napravila. Nikada ne bih digla ruku na majku, nikada. Pogotovo ozlijedila nevine ljude i otišla k Adrianu. Pa, barem me oni poznaju i trebali bi to znati.

"Jennifer, smiri se..kao što vidiš..nemam pojma o čemu govoriš. Stvarno...molim te, vjeruj mi." Iskreno sam ju preklinjala. Mora mi vjerovati.  Ne znam niti se sjećam zadnjih nekoliko dana..i..što god i da jesam učinila, to nije bilo voljno i svjesno.

"Ne mogu ti vjerovati.." Odmahnula je glavom i pognula je.

"Zašto...ja...ne znam..zbunjena sam, Jenn..što se događa? Nadam se da je ovo neka noćna mora jer se ne sjećam ničega..i svi ste protiv mene i ja.." Zaplakala sam.

"Kako znamo da ne lažeš?" Još uvijek se moja familija nije dala. Samo me Jennifer neko vrijeme gledala, pogotovo moje suzne zelene oči.

"Ne laže...Alex...vratila si se.." Pošla je prema meni i zagrlila me.

-------------

uvjeti: 65 glasova (voteova) i 15 komentara <3 želim čuti vaša mišljenja

evo nastavka:) nadam se da vam se dopada i tako;) sljedeći nastavak će biti u četvrtak najvjerojatnije, ako ne..onda u subotu <3

reklame: Witch of the full moon- Melissa_Ann00

Bellatrix | soon crazydanchyyy15

Ako sam nekog zaboravila, neka se javi;)

"