The Vampire Witch

EPISODE 12 - SEASON 4 - CAN'T BE TAMED -

Još jedan nastavak, hvala svima koji čitate, glasujete i komentirate. Molim vas, ostavite koji komentar ako vam se da, a ako ne, voljela bih kad biste malo glasovali :) nadam se da vam se nastavak sviđa, ako tko želi reklamu, neka se javi u inbox, rado ću reklamirati :)

Nastavak u subotu. <3 Ako ima kakvih pravopisnih ili gramatičkih grešaka, ispravite me da mogu i ja ispraviti :)

----

EPISODE 12 - SEASON 4 - CAN'T BE TAMED -

HARRY EDWARD STYLES' P.O.V.

'Alexandra broj 2' i ja smo bili zaključani u izoliranoj prostoriji bijelih gumenih podova i zidova. Za sigurnost, naravno. Nikada nisam mislio da ću ovu sobu koristiti, kamoli zbog Alex. Još uvijek je spokojno ležala onesviješteno zbog doze verbene. To bi je trebalo na neko vrijeme oslabjeti. Pomalo mi je teško biti strog prema njoj jer kad god je pogledam, vidim dobru djevojku anđeoskog lica, prelijepog tijela i još ljepšeg karaktera. Očigledno je da sada nije, tj. sada je neka druga Alex s lošim namjerama u njoj.  Da mi ne bude dosadno, ponio sam knjige, laptop i slične zanimacije, ali sumnjam da će mi biti dosadno. Znao sam da ću se sada naslušati svega i da će te izjave biti u rangu s Amberinim, ali ako sam preživio Amber, preživjet ću i lošu Alex.

"Gdje sam? Prevario si me!" Loša djevojka se počela meškoljiti i buditi ležeći na bijelom gumenom podu.

"Pa..jesam.." Odgovorio sam imajući predosjećaj kako će ovaj dan biti vrlo zanimljiv.

"Kako se usuđuješ? Adrian je bolji." Glas joj je bio hrapav, a i mogao sam vidjeti kako se teško dizala s poda. Drago mi je da verbena djeluje inače bi se sada ponašala kao neka nindža.

"Ako je on toliko bolji, zašto on nije došao po tebe?" Svojim pitanjem sam joj dodirnuo bolno mjesto na što je zašutjela, barem nakratko.

"Ti si prokleti gad." Ubrzo je rekla još uvijek slabim glasom. Njene riječi nisam shvaćao ozbiljno, niti sam zamjerao Alexandri zbog toga. Pomalo ju je čudno vidjeti i čuti ovakvu, no kako je sve ovo došlo, tako će i proći. Nadam se. 

"Reci šta hoćeš, kužim ja da ti nisi prava Alexandra tako da se neću više toliko zamarati tvojim riječima već ću te pitati jesi li za kavu?" Govorio sam hodajući po prostoriji sporim ali velikim koracima. Ne znam zašto sam pristao biti ovdje s njom. Možda nisam najprimjerenija osoba da bih ju ovdje čuvao. Alexandrina majka bi se složila s mojom tvrdnjom.

"Zašto, da ti ju polijem po faci?" Grubo mi je odbrusila. Da, tako je. Glupo pitanje. Nova Alex bi mogla pretvoriti svašta u oružje tako da ubuduće moram više i pametnije razmišljati.

"Znači, nisi." Kratko sam odvratio.

"Ja jesam prava Alexandra.  Imam njena sjećanja, njene misli..koje sam malo izvrnula." Uvjerljivo je govorila. Šteta što nisam povjerovao.

"Da, da." Preokrenuo sam očima i sjeo na ovaj bijeli pod naslonivši se na zid.

"Znam sve njene najdublje tajne." Rekla je puno zavodljivijim tonom nego inače želeći me privući k njoj. No, koliko god bilo teško, moram se oduprijeti.

"Ne želim znati. Kad bude spremna, sama će mi reći." Moj odgovor je glasio. Svaki atom u meni je želio znati, ali siguran sam da mi Alexandra nikada ne bi takvo što učinila kao ni oprostila.

"Ne možeš reći da te nimalo ne zanima." Nasmiješila se i također sjela zbog iscrpljenosti.

"Naučio sam poštivati tuđu privatnost." Izustio sam i duboko uzdahnuo. Kad bi barem Alex došla k sebi i ovdje bismo mogli pričati normalno kao što uvijek pričamo. Dobro, naši razgovori nisu uvijek normalni, ali...volim sudjelovati u njima. Unatoč glupostima koje je trenutno 'Alex broj 2' govorila, pažljivo sam slušao njen glas jer me kao i uvijek opuštao. Nisam se toliko zamarao njenim riječima koliko sam slušao nijansu i boju njenog glasa.

"Znam i da te ovo tijelo želi, Harry. Ne znaš koliko te puta Alex sanjala..što ste radili. sve bi se moglo ostvariti...Ionako nemamo što za raditi." Dopuzala je do mene i stala mi milovati lice.  Sve bi bilo super da to čini prava Alexandra, jedna od najboljih osoba koje znam, no činjenica da me miluje neka druga ženska osoba me nije veselila.

"Želiš da se poigramo malo?" Nasmiješio sam joj se i uhvatio joj lice dlanovima.

"Mhm..mogli bi se igrati nešto.." Prišla mi je bliže kako bi me poljubila, ali sam se izmaknuo u tom trenutku i rekao rečenicu na koju je totalno postala živčana: "Imam Čovječe, ne ljuti se u tom slučaju.."

**

JENNIFER CHECK'S P.O.V.

Stajale smo na svježem zraku ispred dvorca. Hladan povjetarac je puhao i grebao naša lica. Zajedno sa Spencer i Jessicom sam stajala u tišini. Jedino što se čulo je škripanje kamenčića ispod naših nogu i hukanje sova. Spencer je sva potresena. Ne znam koliko joj možemo vjerovati. Ne znam ni jesmo li joj uopće trebali vjerovati. Možda je ona sve ovo prouzrokovala. Nije možda, već je sigurna ona bila uzrok ovom neredu. Netko bi mi se smijao kad bih mu ovo rekla, no kad sam vidjela Alexandru, onako..neustrašivu, zločestu...uplašila sam se.

"Radiš li za Adriana?" Sklopljenih ruku sam strogo stajala upitavši Spencer još strožim tonom.

"Ne, šta ti je?! Nakon svega, nikada ne bih radila za njega." Stala se braniti i plašljivo govoriti. Izgleda kao da joj je žao zbog svega, ali trebat će mi više od toga da joj povjerujem ovaj puta.

"Što si onda učinila Alex?!" Upitala sam je povisivši ton na što se malo stresla.

"Kunem se, ništa..ovo se nije trebalo dogoditi." Očajno me uvjeravala. Tko zna, možda zaista nije htjela učiniti nešto loše. Zašto baš sada? Dosta mi je izmišljanja razrednici i ostalima kako Alex ima slab imunitet i svaki čas pokupi neku virozu. Moje izmišljotine nas neće uvijek izvlačiti. Kad tad će netko shvatiti da nešto muljamo.

"Pa to i ja kužim da se nije trebalo dogoditi čim se počela Alex tresti k'o narkoman prištekan na struju." Odgovorila sam joj preokrenuvši očima čim sam čula što je rekla. Postajalo je hladnije. Čini se da nam je jesen na vratima što znači da će nam nastupiti i londonske učestale kiše. Ponekad mislim da London nije grad za mene. Više volim toplinu i more.

"Smirite se, ljudi. Ovo naše vikanje ništa neće olakšati. Ajmo mi radije obavijestiti Alexandrinu mamu, mislim da ima pravo znati šta joj je s kćerkom." Jessica je dala pametan prijedlog mičući svoje crvene pramenove kose koje joj je nosio vjetar u lice.

Dobra ideja, no problem je u tome što gospođe Therese nema u Londonu. Još ujutro je otišla u Manchester naći se s novim vlasnikom njene, ne tako davno, kuće. Nisam rekla Alexandri. Nisam sigurna jesam li dobro postupila.

"Ona nije u Londonu."  Rekla sam tiho na što me Jess pogledala svojim nebesko plavim očima.

"Što? Pa gdje je onda?" Postavila mi je pitanje. Možda bih joj trebala reći.

"Zvali su je iz Manchestera u vezi prodaje njihove stare kuće." Odgovorila sam kratko.

"Ništa mi nije spomenula." Začudila se i podignula obje obrve.

"Da...nije htjela da Alex sazna jer bi onda ona htjela poći s njom..pa bi se vratile na mjesto nesreće i svratile Victoriji na grob.. i Theresa je mislila da će to loše utjecati na Alex..pa nije ništa govorila." Jedva sam sklopila par normalnih rečenica. Sve je u zadnje vrijeme postalo kompliciranije nego što jest.

"Kužim." Kimnula je Jessica glavom. Nakon toga ušle smo u dvorac i tako se sklonile od vjetra koji je postajao jači. Čini se da će večeras biti oluja.

**

THERESA ANDERSON'S P.O.V.

Opipala sam metalnu kvaku ulaznih vrata kuće. Toliko se toga promijenilo. Gotovo sam zaboravila ovo mjesto. Izvadila sam ključ iz džepa jakne, otključala vrata te ušla. Kuća je ostala netaknula. Sve je bilo onakvim kako smo Alexandra i ja ostavile. Sjećam se noći kada je Alexandra umirala, u žurbi smo napuštale naš dom ne znajući hoće li Alex preživjeti. Ali, jest. Ona je moja djevojčica, moj borac. Godinama sam bila oštra i stroga prema njoj kako bi očvrsnula i bila spremna za sve loše stvari koje ju očekuju u budućnosti. Vjetar je lupao po prozorima. Trebala bih noćas prespavati u hotelu. Ne želim riskirati život opasnom vožnjom po oluji.

"Lijepa kuća." Nepoznati glas stranca me uplašio s obzirom da sam bila sama u polumraku te sam se lecnula. Pa, barem sam mislila da sam bila sama.

"Tko ste vi?" Hrabro sam upitala čovjeka ispred mene kojem nisam vidjela lice, već samo njegovu crnu figuru. Stajao je u sjeni. Dodirivala sam zid u želji da čim prije pronađem prekidač i upalim svjetlo.

"Kupac kuće. Kako je Alexandra?" Odgovorio je nasmijavši se. Iznenadio me svojim pitanjem. Nikada nisam govorila kupcu o svojoj kćeri niti bi se on trebao interesirati za nju.

"Odakle znate ime moje kćeri?" Teško sam progutala slinu napokon upalivši svjetlo. Anonimni čovjek ispred mene je zapravo bio mladić u dvadesetima, jarko plavih očiju. Njegove plave oči su bile tako izražajne, dominatne na njegovom licu. Definitivno prva stvar koju ćete primijetiti na njemu. Popravljao je prstima svoju crnu razbarušenu kosu. Prestao je s time kad je shvatio da ga vidim na što mi je uputio jeziv smiješak, pružio desnu ruku i počeo govoriti: "Kako nepristojno od mene. Nisam se predstavio, oprostite. Moje ime je Adrian Max."

Htjela sam se rukovati na uljudan način, no kad sam čula njegovo ime, srce mi je gotovo stalo. Razgolačila sam oči i duboko se u sebi molila da je ovo samo san. Bojim se toga čovjeka jednako kao što sam se bojala njegovog oca. Oboje su okrutni ljudi spremni na sve kako bi ispunili svoje mračne snove.