The Vampire Witch

Chapter 1

CHAPTER 1

Još jedan sat matematike.
Ona mi ne ide. Ali doslovno ne ide. Nisam glupa, naprotiv, često sam odlazila na natjecanja iz biologije i engleskog, no čini se da nisam bila tip za matematiku. Možda ju ja nisam razumjela, možda mi je nitko nije htio objasniti. Mama je neko vrijeme plaćala instrukcije kod učiteljice koju najmanje volim. Profesorica Hitchinson. Mlada, stroga, stroga i ozbiljna. Victoria, moja najbolja prijateljica, je toliko sretna, ima barem četvorke i pokoju peticu. Ako ne ispravim dvojku, nikad neću smjeti na kampiranje s društvom. Da, dvojku, poprilično sam kritična prema sebi. Svi popularni idu tamo, a kampiranje je za par dana. Vic je sretnica, već je kupila gomilu stvari, dok ja još ne znam idem li uopće. Još starci moraju potpisati dopuštenje i to je to. Grickala sam ružičastu olovku na satu. Nisam slušala najpozornije. Jedva sam čekala kraj sata. Jedino što želim je što bolji fakultet, a time i život. Želim se odseliti odavde iz ovog grada i započeti  novi život koji bih živjela punim plućima kao nikad dosada. Inače ne izlazim previše, većinom se družim s par prijateljica i prijatelja iz kvarta i par obližnjih ulica Manchestera, gledamo utakmice, idemo u kino ili pak jednostavno šetamo i družimo se. Doma je bila drukčija priča. Vrijeme bih provodila nažalost sama jer moja mama nije mogla imati više djece ili nije htjela. Uglavnom, nisam znala što je bio razlog, no oduvijek sam se željela tući sa sestrom ili bratom jastucima ili npr. prepirati se oko laptopa. Unatoč tome što nisam bila primorana dijeliti, rado sam to činila i mislim da nisam razmažena. O, moja mama se posebno trudila da me ne razmazi.

        "Alex!" viknula je profesorica Hitchinson. Iskreno, znala sam da će kad-tad skužit da je ne slušam i da sam cijelo vrijeme bila zadubljena u svoje misli. "Da?" pravila sam se nevinom i milo je pogledala. Pokušala sam s ovom forom jer je obično djelovala. 

        "Ako ne počneš slušati, zapisat ću ti jednicu, je li ti to jasno?" izderala se na mene. Njeno mlado i rumeno lice se gotovo savršeno sjajilo zbog sunčevog svjetla koje je dolazilo kroz prozor s naše lijeve strane. Čini se da ipak nije djelovalo. Da, to je ona. Profesorica Hitchinson. Moja noćna matematička mora.

        "Oprostite, žao mi je. Bila sam zamišljena",pokušala sam se opravdati. Zašto sam tako bila zadubljena u svoje misli? Možda sam se samo željela odmaknuti od pravog života koji me čekao kod kuće. 

        "E pa onda nemoj biti '', mirila se i došla do ploče. Nastavila je pričati i objašnjavati. Victoria je sjedila kraj mene i pokušala me ohrabriti tako da me potapšala toplo po leđima. Gledala sam pažljivo na sat. Odbrojavala sekunde. Samo da sat čim prije prođe. Vrijeme uvijek sporije prolazi kada ga želimo požuriti. Uf. Napokon. Zazvonilo je. Odmah sam pokupila sve knjige, čak ih nisam ni pospremila u torbu, samo da izađem iz ove proklete učionice.

        "Alex, kamo se žuriš?" pitala me Vic. Njena plava valovita kosa se njihala u ritmu njenog hoda dok me pokušavala zaustaviti i porazgovarati sa mnom. Uzela je svoje knjige i noseći ih tako sa sobom, nastavila je hodati za mnom.

        "Jesi li dobro?" ponovno me upitala. Doimala se zabrinutom. Došle smo do ženskog toaleta gdje smo najprije spremile knjige, a onda sam joj odlučila reći. Bila sam puna negativnih emocija i sama to nisam mogla izdržati. Kao što sam ranije rekla, nisam se imala doma kome povjeriti, a Victoria koja je bila moja najbolja prijateljica još od predškole se doimala idealnom osobom. Nisam znala ni kako početi. Samo sam počela pričati u natuknicama.

        "Rastava", rekla sam kratko. Victoria me samo pogledala. Očito je bila zbunjena. "Tko se rastaje?" došla je do mene i pogledala me izravno u oči. Mislim da je već znala odgovor, ali je svejedno željela provjeriti.

        "Mama i....tata....ovo je postalo nepodnošljivo" , drhtala sam. Moji roditelji se svađaju svaki drugi dan ako i ne svaki dan. Toliko ih volim, ali ovo je postalo previše. Nisam više mogla. Uvijek sam bila kriva za sve iako zapravo i nisam. Ponekad. Slušati tu silnu buku, galamu sam zatvoren u sobici. Ne, hvala. Neki nemaju pojma koliko su sretni što imaju braću.

        "Alexandra, čekaj malo...možda će se stvari smiriti..."
        "Neće!" povisila sam ton i ubrzo požalila zbog toga. ''Da su planirali to srediti, vjerojatno bi to već i učinili, zar ne? Znam da neće, Vic, i to nitko ne može promijeniti, a ja se osjećam toliko krivom."
"Nisi kriva...", rekla je, "...Nisi..To je između njih, kakve bi ti veze imala s time?'' zagrlila me. Ona je sve što imam. Jedina prijateljica za koju mogu tvrditi da brine za mene i da će uvijek stajati kraj mene bez obzira na sve. Pogledala sam se nakratko u veće zrcalo. U svoje suzne zeleno-plave oči. 

        "Ok si?" čula sam njeno pitanje dok sam hitro brisala suze i skrivala sve tragove plakanja.         "Mhm." kimnula sam.

**

Protekli tjedan je doista sporo prolazio. Osjećala sam se kao da traje godinama. S obzirom da je moj otac radio u bolnici, nije boravio često kod kuće tako da su se svađe izbjegle onoliko koliko su mogle. No, znala sam da prividni i kratkoročni mir neće potrajati dugo. Kampiranje je sutra i neočekivano, roditelji su me pustili. Lijepa prilika da budem smirena i opuštena s prijateljima. Ondje neće biti dernjave kakvu često slušam. Više puta imam dojam da se svađaju radi mene i moj otac stalno spominje da je mama kriva, da je mama prenijela gen, nekakav nesretan gen. Uporno govori da mi je mama uništila život zbog svojih predaka. Naravno da ništa nisam razumjela. Ili nisam željela razumjeti.  Žureći, pakirala sam odjeću za kampiranje. Bilo mi je važno da ponesem nešto udobno i sportski.

        "Alex, požuri malo...", poručila mi je mama otvarajući ormar. Sada počinje njeno pregledavanje i biranje moje odjeće za put. Pretpostavljala sam što slijedi. Ona će izabrati nešto što se njoj sviđa, a meni ne i natjerat će me da to nosim jer ona tako želi. 
        "Da dodam još nešto?"
        "Nemoj stavljati bespotrebne stvari za koje znaš da ih nećeš koristiti. Samo ćeš biti opterećenija." Imala je pravo. Vucaranje svega i svačega sa sobom nije mi bila tako privlačna ideja.
        "U redu, mama." Složila sam se s njom.

Mama je sjela na crnu fotelju koja je stajala u kutu moje sobe između podne svjetiljke i velikog prozora. Izgledala je kao da mi nešto želi reći. Nešto važno. Samo da nije riječ o rastavi, molila sam se. Mogu to oni popraviti. Previše smo se namučili ovih godina da bi jednog dana sve nestalo, samo tako. Sjećam se kad smo kupovali kuću, kad su me upisivali u vrtić, kad sam stjecala prijatelje, kad smo svi jednostavno bili sretni. Ili smo barem mislili da smo bili sretni. Ako je riječ o rastavi, morat ću biti ili kod mame ili kod tate, a stvarno nisam mogla birati jer su i jedan i drugi imali svoje mane i vrline i nisam htjela da se naljute. Težak izbor.

        "Alexandra, budi oprezna. Pazi na sebe i na prijatelje. Nemoj dopustiti da se ikome što desi" Potpuno me iznenadila ovim odabirom riječi. Nisam očekivala da će reći da pazim na ostale, ali da, to sam mogla predvidjeti. Uvijek prethode lekcije izletima, primjerice, budi dobar, ne ljuti ostale i tako dalje. 'Nemoj dopustiti da se ikome što desi', mamine riječi su me zbunile. Kako bih ja to trebala spriječiti i zašto bi se ikome nešto  strašno dogodilo? Čudno.

        "Ali, to nije moj posao, mislim.....paziti na druge kao da sam im osobni zaštitar", zbunjeno sam odgovorila. Ne znam što bi joj to trebalo značiti.
        "Alex, znam zašto ti ovo govorim..." Ja ne znam.

        "Zašto? Ima li to nekakve veze s nesretnim genom koji tata stalno spominje?" Po njenom izrazu licu, zaključila sam da sam je dirnula u pogrješno i bolno mjesto. Nisam smjela dovoditi ovo u razgovor. Čekala sam da počne vikati i opominjati me još više, ali umjesto toga, ustala je i stala uspravno kraj mene tapšajući me po ramenima.

        "Ne...Ne zamaraj se time. Odakle ti to?"
        "Mama, time su počele vaše svađe", odvratila sam. U meni je gorjela velika želja da shvatim što se zapravo počelo događati u našem životu. Mislim da nikada neću moći shvatiti kako nam se obitelj počela raspadati. 
        "Ne, Alex, pusti sad to", stavila mi je ruku na lijevo rame. Pretpostavljam da se pokušava izvući iz nelagodne teme. Nije da je krivim zbog toga. Napokon sam zašutjela i nastavila stavljati komade odjeće u kovčeg. Dok mi je majka pomagala, pitala sam se u sebi: Ima li sve ovo smisla? Postoji li razlog zašto sam ovdje? Jer ga ne vidim. Ne shvaćam. 

Evo, prvi dio je ovdje Nadam se da vam se sviđa, ako vam se sviđa, pošaljite priču svojim prijateljima.